Page 64 - Kalendar_2021

stanovništvo sve do kraja 19. stoljeća, a koje je
ujedno upućivalo na zemljopisno podrijetlo veli-
kog dijela bunjevačke zajednice, nije blisko Bu-
njevcima nehrvatima. Isto tako se ignoriraju kul-
turne, političke i druge veze Hrvata Bunjevaca sa
svojim sunarodnjacima još za trajanja Austro-
Ugarske Monarhije. Nadalje, brojni napisi u mjes-
nim tiskovinama poput Nevena, Hrvatskih novi-
na (!), Subotičkih novina, zatim hrvatske mani -
festacije, hrvatske udruge u Bačkoj tijekom 1920-
ih i 1930-ih proturječe navodnoj komunističkoj
kreaciji Hrvata. Na ovim primjerima se pokazuju
elementi konstruiranja zaborava koji su često
potpomognuti odnosima moći, pa Hrvati Bunjev-
ci često ne mogu sebe prepoznati u službenim
verzijama povijesti, udžbenicima ili diskursu, jer
za njih kao Hrvate nema ili ima vrlo malo mjesta.
Neke specifičnosti u razvoju, poput rubnosti u
odnosu prema prostoru podrijetla, dominantno agrarna struktura i politički odno-
si svakako su ostavili trag na oblikovanje Bunjevaca (Hrvata i nehrvata), a tomu
svjedoči i kolektivno sjećanje i zaborav.

Degradacija kulturne baštine

Hoće li pripadnici bunjevačkih zajednica sebe poistovjećivati sa srednjovjekovnim
Hrvatima i glagoljicom na području Bačke ili imenovanjem Bunjevaca i Šokaca Hr-
vatima od strane biskupa Antunovića, treba prije svega ovisiti najviše o njima sami-
ma. Svaki pojedinac ima puno pravo sebe identificirati u onom smislu koji mu pruža
osjećaj vlastite vrijednosti i živjeti onaj kolektivni identitet i sjećanja koja mu pruža-
ju okvir za svakodnevnu društvenu interakciju. Tako i Bunjevci nehrvati imaju
osnovu za oblikovanje kolektivnog sjećanja koje može ili ne mora imati oštru grani-
cu i nikakve doticaje s Hrvatima. Problem za tu zajednicu ostaje kako u vlastiti kul-
turni inventar uključiti sve one neophodne elemente poput jezika, povijesti, stvara-
laštva, a koji se višestruko preklapaju s hrvatskim. Snaga društvenih konstrukata,
kolektivne imaginacije i taj zahtjevni zadatak ne čine nemogućim, napose ako se u
taj proces uključe formalni državni akteri s pozicija moći. Međutim, digitalizacija
izvora, laka dostupnost literature, institucionalizacija sjećanja, koju su u znatnoj
mjeri od 2000-ih poduzeli Hrvati Bunjevci, u velikoj mjeri takva nastojanja čine
otežanima. Ono što bi trebalo zabrinjavati obje bunjevačke zajednice – Hrvata i
nehrvata je da su ušle u proces dugotrajnog iscrpljivanja, a uz demografske trendove,
degradaciju kulturne baštine i postojeće politike njihov kulturni inventar bi mogao
u ne tako dalekoj budućnosti prestati nositi oznake bilo »hrvatski« ili »bunjevački«
već bi, kao što postoje tendencije s Dužijancom, njihove manifestacije lako postale
gradske ili turističke.
Doc. dr. sc. Mario Bara,
Hrvatsko katoličko sveučilište Zagreb

60 2021 HRVATSKI KALENDAR