Page 112 - Kalendar_2016

33-tol-108_Layout 1 2015.11.02. 13:06 Page 108

da, zajedno s dvorcem otkupio je Lajos Nagy koji je nakon godinu dana i taj posjed par-
celirao. Budući da je za vrijeme Prvoga svjetskog rata propao i zadnji dio nekadašnjeg
veleposjeda, on je dospio u ruke siromašnih seljaka.
Drugi izvor, koji nam također može biti mjerodavan, veže se za ime Antuna
Meszlényija (1894. – 1984.), velikog prepošta iz Ostrogona, rođenog Sumartonca. On u
svojoj monografiji mjesne povijesti opisuje kako je mogao izgledati dvorac i kakav se
život odvijao u njemu. Iz sačuvanog teksta jasno se vidi da autor u potpunosti odaje svoje
priznanje Bedekovićima, koji su Sumarton učinili uglednim, i umnogome ublažili život
svojih kmetova. Puk se ugledao na svoje gospodare, od kojih se mnogo moglo naučiti.
Tako, naprimjer, poljodjelstvo, uzgajanje raznih voća i povrća za potrebe domaće kuhinje.
Dvorac – prema Meszlényiju – nije bio pretjerano raskošan, ali je imao sve udobnosti za
lagodan život. Tako je na katu bio pravi gospodski apartman, zajedno sa službenim
prosto rijama i, dakako, s gostinskim sobama. Zgradu je opkoljavao borik i po uzorno
njego vanoj aleji moglo se stići do glavnih, s ukusom istesanih ulaznih vrata. Iznad njih
stavljeni barunski grb dao je naslutiti da pridošla osoba nije kod makar koga, nego kod
uglednog vlasnika, do kojega put vodi po lijepo ugrađenim drvenim stubama, naravno,
uz pratnju sluge ili sluškinje.
Pokraj dvorca prostirale su se kućice pučana, malo dalje od njih bila je kovačnica, sto-
larska i druge radionice. Obližnji ribnjak služio je za razonodu i raznoliku prehranu gospo-
de, koja je kao u kakvu brižno njegovanom engleskom vrtu (trav njaku) pješačeći (šećući)
ili baš jašući kakva vranca, stigla do željenog odredišta. Možda baš do ljetnog kupališta,
koje su izgradili uz ovdje žuboreći potok. Izlazeći iz zatvorenijeg dijela majura, u južnome
smjeru, stiglo se do takozvanog Pešta, gdje su mjesta dobile pučka škola i crkva. Prema
zapisniku Zagrebačke biskupije, crkva na ovome mjestu postoji već od 1334. Malo poda-
lje stiglo se do šume koju je barun Franjo preuredio da bude prikladna za lov na divljač.
Godišnje dva puta ovdje su se okupljali otmjeni ljudi, među njima i osobe visokog ranga
iz hrvatskog dijela Međimurja kako bi naoružani puškama ciljali na divljač, na srnu, jelena
ili možda na vepra koji je, prema legendi, nedaleko odavde (kod Kuršanca) smrtno ozlije-
dio Zrinskog. Vrhunac tih okupljanja bio je bogat objed u blagoj prirodi, a također tamo i
užina, to jest rana večera. Sve je to okrunilo veselje u velikom salonu dvorca, gdje su
nazoč ne bile već i lijepe dame. Nije bilo kraja zabavi, čule su čak i ciganske pjesme, narav -
no hrvatske, kajkavske. Ali jednom je i toj razonodi stigao kraj, jednako kao i sjaju velikog
imanja. Uz ili poslije Bedekovićevih pojavili su se i drugi bogati, ambiciozni ljudi, tako Đuro
Hozjan, koji je sve imućniji postao krajem 19., početkom 20. stoljeća. Ali to je već druga
priča, s drugim ishodom.
Neki dan mi u Sumartonu nastavnica Ida Mihović reče da neki mještani hoće da jedna
ulica dobije ime Bedekovićevih. Možda baš ulica Felszabadulás, jer njezin naziv nije pri-
mjeren našim novijim vremenima. Inače, u selu nijedan naziv javnih prostora ne upućuje
na to da smo u selu u kojem su od pamtivijeka Hrvati većinsko stanovništvo. Ima ovdje
ulicu Rákóczi, Petőfi, Dózsa i drugi, ali nijedan od naših povijesnih ličnosti. Zašto prvi ne
bi bio netko od Bedekovićevih? Nažalost, kako čujem, taj hvalevrijedni početni postupak
polako tone jer se većina Sumartonaca protivi nazivu Bedeković. Ali možda još nije sve
izgubljeno, jer ima nade da se glasači eventualno predomisle do ponovljenoga mjesnog
referenduma...
Josip Mihović

2016 Hrvatski kalendar
108