Page 64 - Kalendar_2010

dinske Toplice – Aquae Issae, Ludbreg – Iova, Szombathely, Sambotel – Sabaria)
izgrađeni su riječni prijelazi. Takav je prijelaz bio i kod Kakinje. Dakle već u prvim
stoljećima poslije Krista bio je razvijen život na ušću Mure i Drave. Kod Kakinje
postojao je prijelaz na Muri i 1660-ih godina. Most se pružao do otoka koji je bio na
sredini rijeke, odande pak do druge obale.
Ako bismo skočili u vremenu gotovo dvjesto godina, 1830-ih godina pojavila se
u Ugarskoj zamisao građenja mosta kod Kakinje. Tadašnji vlastelin toga kraja, grof
László Festetics, ponudio je da će osigurati drvo po potrebi. Kamenih poslova primi-
le su se Šomođska i Zalska županija. I projekti su već bili napravljeni, most ipak nije
sagrađen, i to stoga što su se već planirale ugarske željeznice. Godine 1848. potpisan
je projekt keresturske željezničke postaje.
U srednjem vijeku Kakinja je bila brojno naselje. U XIII. stoljeću selo je pripada-
lo plemenu Hahót. Prema popisima iz 1332–1337. g. imalo je župu i crkvu. Srušili
su ju Turci.
U Svetom Trojstvu – čije je ime sačuvalo stanovništvo sela Kerestura (Sentrušak,
Sentruščak) – stajali su nekada crkva i templarski samostan. Tatari su 1241. godine
porušili crkvu i samostan. Ljudi su poslije na mjestu gdje je bila crkva podigli
spomenik Svetome Trojstvu. On je poslije dospio u Legrad, gdje i danas stoji u
tamošnjem parku. S njega nedostaje jedan svetac. Pripovijeda se da je pao u Dravu
kada su ga premjestili. Zašto pil nije ostao na mjestu gdje su ga podigli? Kerestur i
Kolaceg bili su filijale Legradske župe.
O keresturskoj župi prvi put se pisalo 1263. godine. Spomenuta je crkva Svetog
križa kraj rijeke Mure. Godine 1334. župnik je bio neki Petar. Godine 1347. doku-
menti navode benediktinsku opatiju pod nazivom „Abbas monasterii sancte crucis
de iuxta fluv. Mura”. Naselje je dobilo ime po tom samostanu. Turci su opatiju
spalili, župa se preselila u Legrad, zajedno s Kakinjom, Svetim Mihaljem i
Santrušakom (Sveto Trojstvo). Tek od 1789. godine se registriraju imena župnika u
Keresturu, što znači da se tada vjerski život u selu preporodio.
Opatija je često mijenjala vlasnika. Godine 1509. bila je u rukama obitelji Zichy,
a 1542. zauzeli su je dvojica vlastelinskih nadstojnika iz Letinje. Poslije se selo
nalazilo čas u rukama obitelji Széchi, čas ponovno u vlasništvu opatije. Stanovnici
Kerestura i Kolacega bili su kmetovi opatije.
U XVI. stoljeću Turci su više puta spalili selo; između 1566. i 1598. u četiri maha.
Stanovništvo se tada povuklo na otoke obližnje močvare. Vraćajući se, ljudi su opet
sagradili svoje kuće. Na početku XVII. stoljeća, poslije pada Kaniže, Kerestur i
Mlinarce dali su vojničku pomoć Legradskoj utvrdi. Uspomene na tursko razdoblje
su Novi Zrin, Zrinski izvor, i dva hrasta.
Kerestur je 1720-ih godina postao vlasništvom legradskog župnika Stjepana
Prekritha. Nakon njegove smrti selo je dospjelo pod kraljevu riznicu, a poslije opet
pod opatiju. Potkraj XVIII. stoljeća opatija je sagradila majur. Njega su 1788. godi-
ne, zajedno s Kolacegom, priključili opatijskoj župi. Broj stanovnika rastao je tek

64 Hrvatski kalendar