Page 47 - Iz_dubine

Iz dubine_Iz dubine.qxd 2017.09.21. 16:22 Page 45

Dijete s očima starca, nijemo kroči po tami,
Ne čuje šapat noći, ne osjeća miris,
Hoće jasnoću sunca, svjetlost traži u svemu,
Muče ga noćne sjene, neće više da čami,
Zaustavi se, čeka, hoće l’ svanuti… njemu.

II.

Proljetno dopodne, sat historije u školi,
Učitelj, naredbi vjeran, odgaja djecu, uči;
Za „Reviziju” naprijed, unuci slavnog Arpada,
Ako vas nepravedna, lažna granica boli,
Nek se podigne zemlja, ustane iza pada.

Dijete obori glavu, sjaj mu u oku gasne,
Dok mali susjed plane bljeskom ratnog požara,
Osvojiti svijet, slavan postati, prože ga nada.
I dok učitelj lijeva kapljice mržnje rasne,
Dijete problijedi: ja nisam potomak Arpada.

I spopade ga želja da o svom sluša pretku,
Pjesme da čuje kakve malom mu pjevala majka,
Da ima knjigu koja njegovim duhom diše,
Meni govori – da osjeti ma u jednom retku.
Il da je to što učitelj kaže i knjiga piše.

Al nije ono što kažu, niti ima što želi,
A na što nema prava – kažu učitelj, knjige.
Biti ma što, al sasvim, da plamti, gori, da voli!
Al staze zamršene, putovi su se smeli,
I ta ga podvojenost tišti, muči i boli.

45