Page 44 - Franovics_Revfalu_90

révfalu tördelt javított-ujra2_Layout 1 2015.05.22. 14:59 Page 42

Išli smo s filmašima profesora Sremca u Salantu (upravo se na zad-
ružnom majuru žito uskladištavalo), u Martince (baš se u Cretiću
održavala nogometna utakmica), u Novo Selo i u Lukovišće. U Lu-
kovišću otac mi je tada bio poslije operacije tumora na mozgu, ali se
još dobro sjećao svojih konja o čemu je pričao za film. U Novom Selu
jedna žena nam je kazivala kako su kroz njezino dvorište proletjele
vile i zaigrale na njenom mostu. Ona je našla kod njihovog vinograda,
kuda je išla sa svojom majkom kopati, potkovicu jedne vile. Na savjet
svoje majke potkovicu nije ponijela sa sobom, već ju objesila na jednu
grančicu duda, ali kasnije ju više nije našla, pa je tako izgubila i svoju
sreću. Njezin sin je napustio svoju obitelj, ženu i kćer, u noći bučure
na Svetu Janu preplivao Dravu i našao se u tuđem svijetu, u Austriji.
Njegova majka nam je pokazivala snimku u boji koju joj je dostavio
sin iz tuđine, a na njoj vidi se kako sjedi sâm-samcat pod okićenim
božićnim drvcem i pije iz boce pivo. „Bogac, jel se smeje!”, kazivala
je s ogorčenjem i bolom u srcu njegova majka. Pred nama za tili čas
odigrale su se čak i dvije drame.
Povod za snimanje filma zagrebačkog čuvenog režisera profesora
Sremca poslužila su sakupljanja mojih učenika lukoviške središnje
škole, dakako i moja, koja su emitirana u hrvatskoj emisiji Radio Pe-
čuha. Moram priznati da su te predaje prevedene na mađarski i tis-
kane na dva jezika u Godišnjaku pečuškog Muzeja Janusa
Pannoniusa (1972.–1973.). Na ovu jedinstvenu građu i u današnje
vrijeme pozivaju se mađarski, hrvatski i srpski istraživači stare vjere,
ali je neke tekstove u svoju knjigu unio i Jozo Vrkić, koja je objavljena
pod naslovom Hrvatske predaje u Zagrebu 1991. godine, uostalom i
pričicu o izgubljenoj potkovici, drugačije rečeno o izgubljenoj sreći.

42