Page 47 - Frankovics_Totujfalu

totujfalu_Layout 1 2015.07.05. 19:42 Page 45

kraju kod kopče, u bakreni čavao pljosnate glave bilo je utisnuto:
USA.
Baćo Jozo nije se obogatio u Americi, kao ni drugi mješteni. U Lu-
kovišću se o takvom zarađenom novcu kazivalo da je „prekleti novec”.
Zaista bio je „proklet” jer nikomu nije osigurao neko bezbrižno bla-
gostanje. Već tamo koncem 19. i prvih desetlijeća 20. stoljeća mnogi
su išli za zaradom u Ameriku. Među njima je bio i moj pradjed iz
Martinaca koji se nikada nije vratio kući. Nešto malo novaca zarađe-
nog poslao je svojima. Utopio se je u rijeku River, kod Betlehema,
jakog industrijskog centra u SAD-u. Dugo godina čuvali smo pismo
na hrvatskom jeziku neke žene pridošlice iz Slavonije u taj grad, koja
je obavijestila obitelj moje bake u Martincima o tom tragičnom do-
gađaju.
Baćo Jozo Pajtakov, možda mu je pravo ime bilo Lovković, kako
je prošao nije mi poznato. Moj ga je djed Mrazićev Pišta nazivao „Paj-
takov Jozica”. Nije imao konje, jedino je mršave kravice stavljao u
jaram, a one vukle manja i lakša kola od prosječnih. S njima je obav-
ljao svakojake poljoprivredne poslove: od oranja do prijevoza sijena,
drva, žitnih snopova, kukuruza ili odvoza gnojiva na njivu. Sjećam
se kako su mu obješenjaci Đurina i Piština Jelićev – jedan se drugim
sprdao „Dogo”, a drugi, svom mlađem bratu „Lisec” –, bili su nešto
stariji od mene, doviknuli starkelji: „Baćo Jozo, je l’ se droca na lađi?”
U datom momentu on je skočio s kola i bičem u ruci krenuo u potjeru
za nestašnom dječurlijom. No, nikako da ih sustigne.
„Nazlabljalo se” u sirotinji – bila je to razonoda za nestašne mladiće.
I baćo Jozo počiva negdje u neoznačenom grobu staroga groblja.
Njega već, kao ostale samoubice, nisu zakapali u šanac groblja, naime
nekoć svećenik ni da čuje da se takvi ljudi nađu među ostalim mrtvi -
ma na vječitom svom počinku.
Ustvari, ni u smrti nismo bili jednaki.

45