Page 35 - Frankovics_Totujfalu

totujfalu_Layout 1 2015.07.05. 19:42 Page 33

„Nebo se neje vidlo!”

Stigao je Drugi svjetski rat i u Podravinu.
Naši su se vojnici našli na bojišnici u Sovjetskom Savezu. Bili oni
kod Dona, otkuda se mnogi nisu vratili živi kući. Mnoge žene ostale
crne udovice, a djeca odrasla bez oca, tako i moj prijatelj Jozo Veriga
s nadimkom Žirošev.
Baćo Pavo Jelić, Racanov, pričao je kako se je od ruske zime za vri-
jeme rata, kao mađarski vojnik, spasio tako da je ovcu ogulio i navu-
kao na sebe njezino krzno, pod vojnički kaput, na svoje golo tijelo.
Zahvaljujući tome nije se smrznuo.
Po dubokom snijegu se je mađarska vojska povlačila. Ledeni vjetar
nosio sa sobom zrnašca snijega. Mnogim vojnicima smrzli se prsti
na nogama. Ili oni se sami ukočili i ostali mrtvi na ukrajinskim pro-
st ranstvima. On se je nekako snašao, „uzeo” nekog konja i saonice,
te se živ vratio kući.
Otac mi je već na mađarskom
tlu, kod Enyinga, ispod Balatona,
pao u rusko zarobljeništvo. Kazi-
vao da su ga Rusi htjeli pustiti
kući, ali se nije usudio poći,
naime nekog ruskog vojnika nije
htio zarobiti. Kada je pao u rusko
zarobljeništvo isti vojnik ga je
prepoznao i svojim pretpostav-
ljenima javio „Taj minja puskal”,
jest, da ga je pustio. Tako je on
ostao sa svojim nerazdvoljivim
drugom Sehagel Joškom iz Su-
loka u zarobljeništvu. Navodno,
otac mi se snalazio, barem prema
njegovom kazivanju. Pričao je da

33