S nevjericom i gorkim okusom med zubi sam preštala Indexove riči, potom županijske novine Dunántúli Napló, gledala vijesti državne televizije oko dolaska Marka Perkovića Thompsona. Ki je komandant, dodatno još anonimni stručnjak za hrvatska pitanja ki je sugerirao a i izvlikao kup brojnih, isključivo, klimavih podatkov iz hrvatske vriće, na to bi bila i posebno najgerasta.
S kojim pravom daje ta šaptač jednostrane izjave s kojimi črni i blati ne samo pjevača ki je, mirno moremo reći, najobljubljeniji med hrvatskim narodom, kako to vik i brojka polaznikov na koncerte kaže, a s druge strane pak zamuča kad treba spomenuti koliko humanitarnih koncertov je održao ta isti, kako je dao sazidati crikvu hrvatskih mučenikov i kako sad u ove dane organizira i crikveni zbor u svojem rodnom selu. Tako izgleda slika i prilika neo-turbo-ekstremističko-fašističkoga nacista, kako se sad u javnosti to ovde u našem orsagu probuju servirati? Mašinerija mržnje drobi tristo na uru, riže, grize, a na kraju ispljuva smrad. Prez obzira ima li argumentov, ali nima. Pred šestimi ljeti smo se svi mi u Gradišću našli jur jednoč na cidilu oduravanja, na Thompsonom prvom nastupu u Ugarskoj, uprav u Sambotelu. Bilo je ovde pisma, zbantovanja, sva srića, samo slipoga alarma bombe u koncertnoj dvorani, izazivanj, provokacijov i još brojnih neugodnosti, ali sve se je to lipo zabilo pri «in principio erat verbum...». Samo je onda umjetna cirkusijada generirana iz prik. Meni stvarno ne ide u glavu, kako negdo more uporno tvrditi za nekoga koga u žitku ne da vidio nije, nego apsolutno mu ne zna ni jačke s najlipšimi teksti o Bogu, ljubavi i obitelji, a ne nazadnje o domoljublju i obisiti mu oko vrata povijesne zloglasne titule, značke i biljege, nad kimi je jednostavno otplivalo vrime. A nadalje, kako zna negdo osvidočiti kakov je Thompsonov koncert, ki nigdar u žitku nijednu takovu atmosferu nije na licu mjesta pod kožom ćutio, nije s mnoštvom od sto tisuća ljudi skupa skandirao na Dan pobjede u Čavoglavan «Oj, Zagoro, lijepa li si... Slavonijo, zlatna ti si...». Gdo ima ovde pravo i komu suditi gdo kako doživi svoj identitet, ku mužiku sluša, koga obožava, s kim se slaže? Zašto ta ki odurava mora vik lajati, ali pokvariti i neće jedinstvenu ćut pripadnosti tomu narodu čija krv putuje i u naši žila? Lipo bi bilo kad već jednom takove mašinerije zamuknule i ostavile bi na miru te druge, ki su Marka Perkovića Thompsona prik pjesam zaprli u srce, ki njega svojim ćutu doma, u dijaspori, u iseljeničtvu, na bilo kojem kvadratu ove zemaljske kugle. Jedini je on u cijeloj Hrvatskoj ki more na noge spraviti ako tribi cijeli stadion ljudi, ako pak tribi, i cijelu jednu pokrajinu. I ne od mržnje, nego od ljubavi! To će i u petak tako biti u Pečuhu. A zlonamjerne struje moru doma ostati, dok za dobrim konjem će se i po drugi put u Ugarskoj prašiti....
Tiho
