Franka (Franciska) Sabo udata Kovač, pa ponovno udata Hazudijac, rođena 1. svibnja 1920. godine u Katolju, proslavila je nedavno 95. rođendan. Živahna starica stanuje sama u Katolju na adresi Szabadság u. 49. Udala se u Vršendu za Matu Kovača, rođenog 1913. godine, koji je život izgubio u II. svjetskom ratu. Mlada udovica sa sinom Matom vratila se djedu u Katolj, pa se preudala za Ivu Hazudijca, rođenog 1925. godine, preminulog prije dvanaest godina s kojim ima kćer Maricu. Sin Mate umro je prije nekoliko godina, kći Marica živi u Boji (Bóly), snaha u Katolju, a unuci, njih četvero, po Baranjskoj županiji.
Franka gaji prekrasno cvijeće koje krasi njezin dom... Svaki dan skine uveli list, otkine ocvali cvijet, zalijeva muškatle, orhideje, sparožinu, gleda kako se razvija list, cvijet... Osunčani «ganak» prepun cvijeća, zalijevanog vodom bez ikakvih dodavanja, iznosi se na dvorište cvijet ako treba, pa unosi...
Zajedno se prisjećamo Frankina odrastanja. Dijete od četiri godine izgubilo je majku (Aga Grišnik). «Pravili su podrum, pa je gazila u blatu, tako u jesen, pa nekad nije bilo ko sad mašine... pa je ozebla, pa ubila, a nas ostavila... sestra šest, a ja četiri godine. Ništ ne pamtim mamu, šta misliš. Uvijek tako kad sam sama, onda mi teško da plačem... Pa sad sanjala sam kako nikad više neću, tako sam je vidilakako ležala je u lijesu, lijepe zube imala..., pa rekoh, nikad više neću željeti, nešt mi je divanila, vidila sam usta, al nisam razumila.»
Frankina sestra udala se u Semelj. Baka (Mara) ih je othranila, baka i djed. Otac (Mato Sabo) došao je za zeta k djedu (Tuno Polić). Nakon smrti Frankine majke ponovno se oženio i ostao kod oca i majke prve žene s novom ženom (Anica Polić) koja je bila i rod Frankine bake. Imali su jednu kćer. Kako kaže moja sugovornica, «sirota je bila (Anica Polić) pa kaže zašt da ide kojekud radit nek dođe za njeg. Moj apa je bio lijep čovjek. Zemlju smo radili, imali su zemlje u Katolju, pa smo to radili.»
U kćerkinom podrumu u Boji obitelj je slavila Frankin 95. rođendan. «Dvadeset nas je bilo. Dobro je bilo, lijepo je bilo, milo mi bilo i svi su došli, sva unučad.» Franka je rodila sina u prvom braku i kćer u drugome, oni imaju svaki po dvoje djece. Od sina su djeca Zolika i Norika. Kći Marica ima također dvoje djece, Norbiku i Žoltiku. A tu su i unučad njih osmero.
Franka se udala u Vršendu s osamnaest, sina je rodila s dvadeset godina. S prvim se mužem upoznala jer je imala rođake u Vršendi, njezina stara (baka) bila je iz Vršende. Prvog muža izgubila je u vihorima Drugoga svjetskog rata, sin je imao dvije godine, te je nakon nekog vremena djed Katoljac tražio neka se vrati u Katolj, jer zet s kojim je živo i njegova druga žena ipak nisu bili njegove krvi, a baka je baš umrla, trebalo se brinuti o djedu. «Pa onda je kazo, Franka, odi ti natrag. Oni su meni tuđi. Makar dobri su, al ipak odi ti natrag. Onda smo došli natrag ovamo.» Kao ratna udovica s jednim djetetom siročetom uskoro je, 1956. godine, dobila kuću u kojoj i danas živi, i koju su gradili i uljepšavali s drugim mužem. Kaže «muž je bio u Surdukinju pa je vidio takvu kuću pa je došao doma, kaže znaš takvu sam… i mi ćemo takvu, jaj meni… tolike pendžere, ko će to čistit. Ali ipak pravio je.» Ima dvanaest godina, 2003., kako je umro Frankin drugi muž. Pravi Šokac, kaže mi, Ivo Hazudijac. Čudno prezime, čudim se ja dok mi moja sugovornica kaže «...ne samo ti. Kad sam bila u špitalju, pa doktor pita: Honnét származnak maguk? Pa rekoh, nem tudom. Én tudom, mink Várkonyból, az én öregek, de hogy ez, nem tudom. Otac i mati su mu bili Šokci, cijeli smo život šokački divanili. Rodila se kći Marica, udala se u Boju, ima tri fabrike i proizvodi ulje s mužem i djecom.» Franka je radila u zadruzi, u najtežem poslu. «Žet, kopat i tako. Đubre tovarit... to je bio posao naš. Muž je bio „állandós”». Lijepo su živjeli, kuću pravili, djecu othranili, školovali. «Onda je bila još dobra zadruga. Radili veliku bašću, a sad je trava. Ne morem kopat. Prsti mi vrlo bolu. Bila sam kod doktora, ne sada, neg prije par godina, "ne vegyen kapát a kezébe". Kopala sam do sada. Još i sad sam to malo stavila cvijeta, volim pa sam to stavila, malo ću kopat. Malom motikom, to ću ukopat. Tu su bile dvi škule. Pa još su tu škule, samo sad ne idu djeca.» Malo je Šokaca, starih kao Franka svega još jedna, dvije...
«Starija, i ta bila u Vršendi udata, pa su joj umrli, nije imala djece, a čovjek je umro, a tu je imala brata, pa je došla natrag. Primili su ju. Pa je tu i Liza Barić, 96 godina ima. Ja me morem ić, noge mi bolu, ja bi išla, ja sam uvijek išla, gledat bolesnike, moje druge što su bile dok sam mogla, a sad ne morem. To mi je teško. Uvijek tu moram sama bit, a nitko ne dođe.»
A kako izgleda jedan Frankin dan? Ustane u šest, pola sedam. «Zimi, liti, uvik. Vrlo polako radim. Ne morem ko prije. Sad vučem noge. I krste. Bole krsti? Vrlo.» Uzima dvanaest tableta na dan. «I još imam ono beszívó za glas. Ne kuvam. Donesu mi.»
Na polici su Hrvatski kalendari, a ovogodišnji na klupčici. «Malo vidim, samo velika slova. Imam očala puno, ali nijedne nisu dobre. Imam szürkehályog i zöldhályog, nećeju operirati. Kažu da a két betegség, meg az öregség. Što sam stara već.»
Franka ima lijepo lice, zdravu boju, hvalim je kako izgleda kao sedamdesetogodišnjakinja. «Jaj meni, svatko to kaže, svatko mi kaže. Kažu kao da ste 80 godina. Sama sam. Nitko nema sada. Komšinkinja ne dođe. Djeca dođu. Snaha mi dođe, ona je tu u Katolju. Dođe kadgod, pa i ona ima posla. Ide telefon. Ne šparujem, pa začeg. Sad da ne znam di je, telefoniram, onda sam u brigi. Zna da taka sam onda luda, uvijek sam strepila. Onda kad telefoniraju, kazala sam Marici: Marice, neka otić ako ne telefoniraš i kud oćeš, ne moraš mi kazat..., samo gdi si. Sad tako radi. Kadgod se žuri, pa... Televiziju gledam. Radio ne slušam. Kad gleđem kakvi lijep film, onda gleđem dulje. Onda gleđem i te politikuše, gleđem pa se ljutim s njime, ljudi, bolondok vagytok mindnyájan. Ne moru se namirit. Nije, bome, bilo tako prije. Sad sam dobila jedno pismo. Nemzeti konzultáció? Ja ne znam, ne vidim čitat, mala slova, Marica kada dođe. sada ću ju pitat nek mi pročita. Ja plašim se da će i nas odnet, nećeju? Neće? Pa ne znam. A Šokce nisu dirali? Nitko. Nisu dosad. Ja imam tamo unokatestvér... Gdje? Posestrinu imam tamo, umrla je sirota, taka bila stara ko ja. Gdje? U Miholjcu. A, u Doljnjem Miholjcu. Da, pa oni su bili u Birjanu, pa su se optirali. I ošli su. Dobro je njim bilo. Samo su pomrli stari. Bili smo ih gledat nas dvoje i ja sam bila dole. Hajdete da vidite, hajdete, Slavko. On je rod. Nismo ih vidili, hajde, to je rekao. Pa nekako smo se latili pa smo ošli. Joj što se Ankica čudila, jaj, teta Franka, vi ste mogli doć? Ta pa vidiš da sam mogla. Ali je ona sirota umrla, ona bila je na srce bolesna. Pa sad valjda pol godine kako je umrla. Vrlo su voljeli doć Marici tamo u Boju. Molim se. Vrlo mnogo se molim. Napamet što znam, knjigu ne viđim čitat, probam ja, al samo velike slove. Ja ne morem ić u crkvu. Dok je Mato (sin) bio, on me uvik odvezo i dovezo.»
Na televiziji Franka gleda misu. I jučer je gledala prijenos svete mise na mađarskom jeziku iz Csíksomlyóa iz Rumunjske. «A koliko je bilo čeljadi!!! Lipo. Vrlo su lipo popovi divanili. Mili Božje, to su svi kršćani...»
I sve sama, digne se i opere, pojede i ide spavati, sve je zanima. Sve prati. Donosi mi slike, «kipove», i priča kako je vršendska svadba bila velika. A drugi puta kada se udala, onda nije bilo svadbe. «Nisam se ja htjela udati drugi put.»
Pa momak je bio... Pa uvijek mi došao ovamo mi pomoć... imala sam i svinja, pa sve sama. Pa kaže mi apa (djed): Ako dođe, udaj se, neka bit sama, to ti mnogo posla, onda sam se tako udala. Dobro smo se slagali, bila sam Šokica. Šokačko ruho. Vidiš, pokazat ću ti. Volio je šokačku nošnju... Pa šta misliš, kad sam se prekrenila, onda me više nije volio. To je za smija. Šta misliš što je rekao? Ni mi rekao, samo sam ja osjetila. A kad sam bila Šokica, onda je sve bilo lijepo na meni, a kad sam se prekrenila, onda ništ. Nije mu se svidjelo. Tako je to. Prošlo je. Deset godina već kako je umro. Dvanaest, 2003.»
I tako vrijeme prolazi, sjećanja naviru, priče se pričaju. Zajedno se smijemo. Nudi mi pečeno meso i krumpire, tortu... Pogureno me prati do kapije, zove natrag, i čeka me da je opet posjetim. Pita me, idem li i ja u Planinu (u katoljske podrume koji su toga dana vrvjeli katoljskim Hrvatima i njihovim prijateljima na pikniku koji je organizirala tamošnja Hrvatska samouprava). Zabrinuto, na kraju pita me, neće nas dirati??? Kažem joj da se ne treba brinuti..., pismo neka pokaže Marici. I kako ću joj "kipe" koje mi je rado posudila da ih skeniram poslati natrag s Ružicom, kao i fotografije koje sam snimila. Uskoro će trešanja i višanja biti, razgovaramo... Sjedam u auto i trubim, idem u Planinu i kazat ću Kati Polić Erdof, koja mi je dogovorila susret s Frankom Hazudijac, kako sam provela prekrasna tri sata u razgovoru s 95-godišnjom Frankom.
Branka Pavić Blažetin
