Prošlo je dvadeset godina otkako smo mi, nacionalne manjine u Mađarskoj,sukladno Zakonu o pravima nacionalnih i etničkih manjina u Mađarskoj iz godine 1993., prvi put imali mogućnost izaći na manjinske izbore nakon čega su se i utemeljile prve hrvatske mjesne manjinske samouprave, a zatim državna samouprava. Tijekom dva desetljeća mnogo toga se mijenjalo u državnoj politici, tako i u manjinskoj.
Prvi manjinski izbori bili su još mnogo liberalniji nego danas. Prema ondašnjim pravnim propisima, da bi se raspisali manjinski izbori u nekome mjestu, trebalo je samo pet osoba da se na obrascu izjasni pripadnikom dotične narodnosti, ne pitajući ih nitko čime potvrđuju svoju pripadnost. Manjinska se samouprava mogla utemeljiti s 50 valjanih biračkih glasova u mjestima gdje broj stanovništva nije dosegao deset tisuća, a u onima kojima je bilo više, sto glasova. Za glasovanje nije bila potrebita registracija, mogao je glasovati tko je imao pravo za glasovanje na mjesnim izborima. Na taj je način utemeljena 51 hrvatska samouprava sa 130 tisuća glasova. Iz te brojke moglo se znati da su glasovali i oni koji nisu pripadnici naše narodnosti (tada, prema neslužbenim podacima, govorilo se o 80 – 90 tisuća Hrvata u Mađarskoj). Možda to ne bi bio ni problem da su i pripadnici većinskog naroda glasovali za manjinske samouprave, jer u naseljima žive zajedno, rade skupa, susreću se na zajedničkim programima i jedan drugog pomažu, ali događalo se i to da su neki krenuli i za zastupnika bez toga da bi imali bilo kakva tzv. narodnosna obilježja (podrijetlo, jezik, poznavanje kulture itd.). To se najviše događalo u mjestima gdje su mjesne samouprave željele ujedno postati i manjinske. To je bila neka vrsta zloporabe zakona, ili da se izrazim nazivom koji se često rabio, „etnobiznisom“. Ako je biti zastupnikom narodnosne samouprave odista biznis, mislim da bi bilo veće guranje za zastupnička mjesta, u tome imam potpuno suprotno iskustvo. Možda su još tada mogli neki kandidati iskoristiti prednost dobivanja mandata u mjesnoj ili gradskoj samoupravu i s manje glasova, pozitivnom diskriminacijom. Izborni i manjinski zakon tijekom godina mijenjao se kako bi se izbjegli slični slučajevi, te da bi narodnosti mogle bolje zastupati sami sebe. Već i na narodnosnim izborima 2010. bilo je nužno registrirati se kako bi tko mogao uopće glasovati za narodnosnu samoupravu. Iako bi se taj tijek mogao smatrati poznatim, još uvijek mnogi od naših pripadnika to smatraju nepravednim i ponižavajućim. Naravno, kod kandidiranja to je potpuno razumljivo, potrebne su mjere nadzora, što su i uvedene. Možda su već te mjere i vidljive jer dok se 2010. g. utemeljilo 127 mjesnih hrvatskih samouprava, ove se godine samo na 112 mjesta moglo pokrenuti raspisivanje narodnosnih izbora. Je li to dobro za našu zajednicu, to je već drugo pitanje. Ovaj put ipak želim čestitati svima onima koji su uzeli truda i kandidirali se za narodnosne izbore, a onima još jednom koji su izabrani za zastupnike! Želim im zdravlja, strpljivosti, odanosti, upornosti u tom radu, jer biti narodnosnim zastupnikom, mislim, ipak nije biznis!
Bernadeta Blažetin
