Uvijek se radujem priredbama Dana naselja, jer na njima sretnem osobe s kojima se vrlo rijetko viđam. Tog dana oživi selo, mjesto priredbe je živahno, mnoštvo djece se igra, odrasli uz kapljicu razgovaraju. Drugi dan sve utihne, jer nekadašnji žitelji mjesta vraćaju se svojim novim domovima. Prebrojavajući stanovništvo u svojoj ulici, ustanovila sam da samo u osamdeset posto domaćinstava žive maloljetnici.
Na mali broj djece u našim hrvatskim naseljima ukazuje i statistika polaznika osnovnih škola, pa i zatvaranje ustanova u zadnjih deset godina. Mladi su otišli trbuhom za kruhom u gradove, a u zadnje vrijeme velik dio njih u zapadnoeuropske zemlje, jer ako već u svojoj regiji ne nađu posao, zašto ne bi odabrali zemlju u kojoj su plaće veće i za isti trud se zarađuje više. Čitam statistiku na internetu da je tekuće godine porastao broj onih mađarskih građana koji rade u inozemstvu, broj je nadmašio čak 600 tisuća. Nedavno je jedan mađarski pop-pjevač napisao pjesmu s tom tematikom u kojoj zahvaća dvojbu ostati ili otići, teškoće napuštanja svoje obitelji, teškoće i ljepote življenja u inozemstvu. U tekstu je da mnogi ostavljaju djedove i bake, da bi u inozemstvu njegovali tuđe djedove i bake, na spotu su osobe koje žive u inozemstvu kuhaju gulaš, slušaju mađarske glazbu, a s njima su i njihova mala djeca. Izgleda da u našu zemlju sada je stigao val emigracije, mi stariji sjećamo se još problematike tzv. „gastarbajtera“ (građani koji su otišli u inozemstvo raditi) u nekadašnjoj Jugoslaviji, o čemu su pisali i hrvatski književnici. U ono vrijeme za nas je bio samo san da dospijemo u Njemačku, Švicarsku, Austriju. Rezultati „gastarbajtera“ vidljivi su i danas. Prijeđem li u Međimurje (Hrvatska) nižu se velike kuće s prekrasnim dvorištem, a većina toga je stvorena iz inozemnog rada. Mnogi su pokrenuli svoje poduzeće iz zarađenih novaca u inozemstvu, velik dio Međimurja razvio se iz tog kapitala. Možda je tada bilo nekako drukčije, radio je jedan član obitelji pa ga je obitelj uvijek privlačila nazad, kući, ali bilo je slučajeva da je cijela obitelj otišla u inozemstvo. Neki su se vratili, nekima su samo djeca ostala vani, jer ona su tamo odrasla, već su drugu zemlju smatrala svojom domovinom. Mi u Mađarskoj odlazak mladih shvaćamo tragičnije jer prije društvenih promjena bilo je ograničeno putovanje u inozemstvo, malo smo i navikli na to. Mladi su i tada čeznuli za odlaskom, da upoznaju druge zemlje, druge kulture, da steknu iskustvo, da iskušaju sebe u drugim sredinama s drugim mogućnostima, ali nisu imali mogućnosti. Danas već slobodno mogu putovati, isprobati život u drugoj zemlji, ali u jednom narodnosnom naselju vrlo je bolno kada se mladi nakon školovanja ne vraćaju, kada im se škole zatvaraju zbog premaloga broja djece, kada nestaju naraštaji koji bi mogli dalje razvijati naselje, koji bi dalje čuvali narodnosnu tradiciju, kulturu, a narodnosni jezik već ne smijem ni spomenuti. Tako će naša sela postupno postati samo turistička naselja u kojima se godišnje jednom ili dva puta vraćaju nekadašnji žitelji na dobru feštu.
Bernadeta Blažetin
