Prošli dani su med Hrvati u Gradišću stali u znaku crikvenoga svečevanja duhovnih peljačev. U jednom vikendu su Petrovišćani čestitali veljek dvim dušobrižnikom, povodom 55-ljetnoga maševanja i zaredjenja Rafaela Krammera a i Ivana Šnellera. Od ovih skromnijih svečevanj smo skočili u Koljnof do veličanstvene svetačnosti jubilara Antala Németha. On je takaj slavio, samo u zlatnoj mašnoj opravi.
U današnje vrime, kad se teško napunjuju crikve s vjerniki i prava je rijetkost, ako po svaki dan dojdu ljudi skupa se pomoliti u dom Božji, onda se pravoda na jednoj zlatnoj maši duplasto vidi, kakov je odnos naroda prema svojemu gospodinu. Negda zdavno duhovniki su u selu bili jedni od najuglednijih ljudi, uživali su poštovanje i ljubav samih stanovnikov. Nikomur nije došlo napamet da se potuži na crikvenoga pretpostavnoga, štoveć, nezamislivo je bilo da ga negdo prijavljuje kod biškupa, i to tako da optužbe su nedokazane. Danas je u jakoj modi nanjedržanje, neki se svenek umišljaju da se nalazu u stanju kad sve moru učiniti, morebit i za to da si počvršćuju doživotnu vlast na čelu lokalnih tijel. Tako rashitaju kamene, hasnuju teške i uvredljive riči, i onda kad prema mišljenju i uvjerenju većine napadanje je neopravdano. A ura istine svenek dojde, tako i zarovani sadržaji isplivaju na vidjelo. Zbog toga je i hakljiva ona biškupska odluka ka koljnofsku faru od 1. augustuša stavlja pod nadzor, znači s tim skupa svi dosadašnji crikveni tanačniki se oslobadjaju od obavezov. Za ovim intermecom vraćam se farniku Toniju, koga je Gospodin Bog nekoliko puta stavio jur u žitku pred iskušavanje, dao mu je upoznati svakorjačke tjelesne i duševne boli, i gdo suprot toga još skromno i s radošću zna povidati o milosti sudbine i nadalje kani zbližiti ljude sela u molitvi i još ima zaufanja u Koljnofci, a i Hrvati. Jedan dušobrižnik, podrijetlom Ugar, ki služi već od dvadeset ljet med Hrvati i svoju zlatnu mašu celebrira na svojem «posudjenom» jeziku. Veliko je to priznanje i samomu narodu ki ga sluša, pozna i koji ga je došao toga dana i svečevati. Koliko duhovnoga peljača ima rado njegov narod, to se najbolje more izmiriti i po ovakovi svečani prilika. A takova prigoda je bila cijelo lanjsko ljeto kad je Putujuća Celjanska Marija gostovala u ovom gradišćanskom selu i pokazala je i put peldodavnoga skupadjelanja. Antala Németha, suprot svake nevolje nekih skrivenih i tajanstvenih kritičarov, Koljnofci su zdignuli na ono mjesto, koje mu i pripada u duhovničkom pozivu, pravoda med tim nisu mu zabili ni na onu početnu hrabrenost, kako je pred 22-imi ljeti stupio u jednu vjersku zajednicu, ka je bila na putu raspada i ka je sidila upravo na sredini žarišća. Da je on čuda česa učinio pred svim i za Hrvate i na hrvatskom jeziku na vjerskom i narodnom polju u dotičnom naselju, tu zaslugu mu nigdor ne more obrisati, kot i to ne, kako si je svisno ispunjavao svoje dužnosti i naloge. A važna je i sadašnjost, u kojoj ga većina Koljnofcev dostojno grli i ljubi i čestita voljenomu duhovnomu peljaču sa željom da farniku Toniju i nadalje služi zdravlje i bistra pamet i da još dugo ostane med njimi po zagovoru koljnofske Črne Madone.
Tiho
