Mi, pripadnici nacionalnih manjina mnogoput se pozivamo na svoje podrijetlo, smatrajući kako smo od svojih predaka naslijedili ono što nas čini pripadnikom određene narodnosti, jezična, kulturna obilježja, čime smo nešto drukčiji od većinskog naroda i većina od nas želimo i očuvati ta obilježja. Kako bi učvrstili svoje uvjerenje u onoga što jesmo, tražimo odgovore na temeljna pitanja: tko smo i odakle smo, pokušamo proučiti svoju lozu i svoje podrijetlopomoću sačuvanih zapisa i usmene predaje. Koliko je važno podrijetlo u osjećaju samobitnosti, odnosno koliko su „krivi” u tome geni koji su nositelji nasljednih svojstava potaklo me na razmišljanje naslov knjige „Geni na more zovu”.
U tom naslovu autor vjerojatno asocira na hrvatske gene, da hrvatskog čovjeka uvijek više vuče srce u Hrvatsku, a i na more. Mislim da u slučaju takvog prekrasnog prirodnog fenomena kao što je Jadran mnoge nacije svijeta vole hrvatsko more, no čovjeku, koji donekle poznaje povijesne i kulturne tradicije te zemlje ipak znači puno više. Ostanimo malo kod gena, koliko nas oni određuju u razvoju naše samobitnosti. Da bih to bolje shvatila, zavirila sam u neke znanstvene zapise u kojima se govori o istraživanju genetike Hrvata, o pitanjima omjera utjecaja genetike i odgoja u oblikovanju čovjekove ličnosti. Što određuje našu osobnost? Određuje li nas naša biologija ili pak okolina u kojoj odrastemo? Znanstvenici tvrde da za utvrđivanje genetičkog ustroja neke nacije, potrebno jezbrojiti postotak nekog gena (haplotipa). Ivan Jurić, hrvatski genetičar istraživač, istražio je podrijetlo Hrvata, te ustvrdio da su Hrvati urođen (autohton) narod, alipostotak haplogrupe koju prigodno naziva „hrvatskom” u Hrvata je 50 posto. Hrvatima su najsličniji Bošnjaci (83%), pa Slovenci (78 %), a zatim Srbi i Makedonci (71%), a više sličnosti imaju s Nijemcima (63%) nego s Poljacima (58,8%). Prema tome, tek polovica Hrvata u Hrvatskoj mogla bi za sebe tvrditi da je „pravi” Hrvat, no čovjekov individuum ne određuju samo geni (premda prema novim istraživanjima postoji i spontano stvaranje novih gena), pedagogija i psihologija raspolaže mnogim istraživanjima i dokazima koji upućuju na donekle jednak utjecaj gena i odgoja. Različitost oblika ponašanja može se pripisati utjecajima okoline koliko i genetskim utjecajima. Iako naša osobnost nije fiksirana samim našim rođenjem, svi imamo urođene osobine, ali veliku važnost ima i odgoj i okolina. Naprimjer Ljudevit Gaj, jedan od likova hrvatskoga preporoda, potječe iz Burgundije u Francuskoj. Njegov otac Ivan (Johann Gay) doselio se kao ljekarnik iz mađarskog Šoprona u Krapinu. Majka Ljudevita Gaja zvala se Julijana rođ. Schmidt i bila je njemačkog podrijetla, koja je njegovala hrvatsku kajkavštinu.Poznajem osobu koja je podrijetlom Mađarica (i majka i otac), ali odrasla u hrvatskom okružju, cijeli svoj život živi kao Hrvatica, čak se i školovala u tome smjeru, to osjeća svojim i mnogo je pridonijela hrvatskoj zajednici. Srela sam i takvu osobu kojoj je netko drugi trebao otvoriti oči kako bi shvatila da pripada hrvatskoj zajednici. Moglo bi se navesti još mnogo primjera i raspravljati o tome jesu li geni ili odgoj odgovorni za naš osjećaj pripadnosti.
Bernadeta Blažetin
