Page 78 - Kalendar_2019

random. Prve četiri sobe uređene su kao seoski muzej gdje se čuvaju bunjevačke
i švapske uspomene: materijalna i duhovna kultura Hrvata i Nijemaca. Selo je
dosta veliko i lijepo, ima oko dvije tisuće stanovnika, od toga stotinjak bunjevač-
kih Hrvata, ali smo se sjetili i jednoga santovačkog Hrvata koji također živi u selu.
Zove se Stipan Fucin. Crkva im je također vrlo lijepo obnovljena. Dugo vremena
im je svećenik bio santovački Hrvat, velečasni Bariša Borša, izvorno Bartulov.
U vrijeme kada je u Kalači završio teologiju, poželjno je bilo pomađariti prezime.
Prema naknadnom kazivanju nastavnice Eugenije Bundić – koja slavi svoj 90.
rođendan, na čemu joj čestitamo i želimo joj sve najbolje – za vrijeme velečasnog
Borše/Bartulova svake je nedjelje od 7 do 8 sati bila narodnosna misa, i to hrvat-
ska, njemačka pak samo na veće blagdane jer je dotle Nijemaca bilo već mnogo
manje nego prije, a od 8 do 9 sati bila je misa na mađarskom jeziku, i to za mladež,
za takozvane leventaše. Zatim je bila velika misa, također na mađarskome, za
odrasle. Prema gospođi Kubina Jánosné, prije velečasnog Borše/Bartulova svake
je godine naizmjence bila misa za Hrvate, Nijemce, odnosno Mađare, kada su
naprimjer hodočastili na bajsku Vodicu. Za vrijeme ukopa bdjenje je bilo na
onom jeziku kojoj je narodnosti pokojnik pripadao. Zanimljivo je i to da su u
davna vremena u Sentivanu „birova”, zapravo kneza sela, birali tako da je svake
četvrte godine bio „birov” od druge sentivanske narodnosti, odnosno Nijemci su
bili u pola ciklusa jer ih je manje bilo u selu. Knezovi sela bili su naprimjer: István
Mészáros, Antun Polčić i Johannes Folkmann. U Bunjevačkoj školi, čija je pos-
ljednja nastavnica bila već spomenuta Eugenija Bundić, vjeroučitelj je bio župnik
s prezimenom Zámbó. Szilárda i Csillu je inače i vjenčao, a i pripremio za vjenča-
nje vjerskom podukom velečasni Bariša Borša/Bartulov. Vrlo su pohvalno govo-
rili o njemu, kako je pohađao svoje vjernike te ih ispovijedao i pričešćivao ako su
bili stari ili bolesni.
Kada sam ih pitao jesu li ljetovali u Hrvatskoj, rekoše da do sada obiteljski, na-
žalost, nisu, ali da djeca pojedinačno jesu. Zoran reče da je bio u tamburaškom
taboru u Crikvenici i na maturalcu u Zagrebu, a Milan je bio u Vukovaru.
Usput sam doznao da je Szilárd između 1994. i 1997. pohađao Visoku školu
Gyule Juhásza u Segedinu i postao nastavnik informatike, a poslije i inženjer
agronomije za razvoj provincije, koji je studij, MSc, završio također u tom gradu
na obali Tise. To je studirao na Segedinskome sveučilištu između 2014. i 2016.
godine. Bave se oni i zemljom, a Szilárd gaji i konje, i to lipicance iz Đakova, kamo
se i spremaju ići na natjecanje na neki konjički skup. Szilárd se i natjecao u konjič-
kome sportu, pa se tako upoznao i s našim Mohačaninom, podrijetlom iz Santo-
va, Stipanom Filakovićem kojega često viđamo kako tjera konje, santovački reče-
no, „na karuca”. Upoznao se i s drugim Hrvatima iz naše zemlje koji su se također
s njim natjecali. Spomenuo je Tukuljce Franju Čepelsigetija i Pavu Pešuta. Szilár-
dovi se natječu u vožnji kola. On je to radio do 2011. godine, dvopregom, a onda
se iz toga povukao te prešao na odgoj crnih lipicanaca, i to, kako reče, kao jedini
u svijetu. Imaju 13 crnih lipicanaca. Korijen svega seže u Đakovo. Na državnoj
smotri lipicanaca odnio je II. mjesto. 2016. godine počeo se u tom sportu natje-
cati i njihov stariji sin Zoran te je 2017. godine na dva državna natjecanja odnio
II. mjesto. Mlađi sin Milan ove se godine sprema položiti ispit u vezi sa starta-
njem natjecanja i ako uspije, onda će se i on natjecati. To Vörösevi čine u okviru

78 2019 HRVATSKI KALENDAR