Page 44 - Grobja_i_grobovi

ostvarenje svojih nacionalnih prava čak i na štetu Šokaca. Jezik uporabe u
crkvi glede toga koristilo se kao sredstvo a ne kao konačni cilj mađarske
zejednice odnosno mađarske politike.
Santovački Šokci da bi sačuvali svoja prava, važan dio svog identiteta i
kulture obratili su se nadležnim crkvenim organizacijama, kalačkom nad-
biskupu i papinskom nunciju u Beču no prava santovačkih Šokaca ostala su
okrnjena. Kao izlaz iz te krize dio santovačkih Šokaca odlučilo je pregova-
rati sa srpskom pravoslavnom crkvom o uvjetima i mogućem prijelazu na
67
pravoslavnu vjeru . S nakanom prijelaza na pravoslavlje nisu se slagali svi
Šokci u Santovu, jedan određeni dio šokačkih Hrvata u Santovu oštro se
protivilo takvoj namjeri. No međutim ulogu vjere i religije, ulogu kršćan-
stva u životu Šokaca potvrđuje i činjenica da su voljni bili donijeti takvu
žrtvu radi sačuvanja vjere, jezika i identiteta. Prijelaznici nisu postali Srbi
s ovim aktom, to im nije bila nakana, niti im je to duša šokačka pustila. Srp-
ski su identitet stekli kasnije i to obično ne bez teške duševne krize. Nitko
nema pravo osporavati odluku Šokaca u Santovu glede te odluke, poglavito
onda ako smo upoznati s činjenicama koje su prouzrokovele takvo rješenje.
Godine 1897. u Santovu 187 Šokaca je prešlo u pravoslavlje a za dan
službenog i svečanog prelaska u pravoslavlje srpske pravoslavne vlasti
u dogovoru s čelnicima santovačkih Šokaca odredili su 12. ožujka 1899.
O tome u svom novinarskom članku Stipan Filaković piše: „Ondašnji li-
stovi, koji su registrirali taj neobičan, nesvakidašnji događaj, bilježe da je
prijelaz santovačkih Šokaca iz jedne vjere u drugu pratilo oko 10 tisuća
ljudi. Bio je to ne samo vjerski nego već i politički čin, koji je zadao dosta
glavobolje državnim i crkvenim vlastima. Bio je to bunt mojih predaka, koji
su stoljećima strahovali za svoj jezik: bunt protiv netolerancije. Događaj se
zbio kada su u ovoj zemlji svi imali pravo da ponižavaju pripadnike narod-
nosti, da ih nazivaju vadracima što je pogrdan naziv za sve Srbe, Hrvate, a
tim pravom su se mnogi i često koristili.”
68
Na dan prijelaza „kod Drinove međe , na granici santovačkog i bereškog
hatara, 80 svečano obučenih mještana dočekalo je nepreglednu povorku

67 O toj problematici piše i novinar Stipan Filaković u tadašnjem tjedniku Hrvata, Srba i
Slovenaca u Mađarskoj, Narodne novine, Biti jači od sudbine, Budimpešta, 1989. 9. ožujka.
68 Isto, Narodne novine.
42