Page 28 - Franovics_Revfalu_90
P. 28

révfalu tördelt javított-ujra2_Layout 1  2015.05.22.  14:59  Page 26






              ciji) ali mogu se vidjeti kako sjede i na „divljem grožđu” tj. vinovoj
              lozi koja raste kao samonikla, divlja ili šumska penjačica (Vitis sil-
              vestris).
                Podravski čovjek je ove, kao i druge biljke, dobro poznavao i
              služile su mu za liječenje, za čaj, no nerijetko ih je unosio u svoj svijet
              mašte.
                A kada je puklo proljeće išli smo još kao djeca na livadu brati bi-
              jelog dremanca, u šumi visi babu i prelijepu, ranoproljetnu biljku
              lilastu kockavicu, koja je u Podravini poznata pod nazivom klabučica
              (zabranjeno je brati). Ova biljka vjerojatno zato ima toliko lijepi cvijet
              jer je otrovna i skreće pažnju sisavaca na opreznost, baš kao neke
              otrovne žabe intenzivnih boja u amazonskim šumama. Još sam kao
              gimnazijalac s pokojnim prijateljem Joškom Hajošem – rođeni smo
              istog dana u Foku za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je
              Lukovišće evakuirano – u lukoviškoj vlažnoj šumi Goriček našao go-
              molj lilaste kockavice te ih ponio doma i posadio u vrćaku. Godinama
              je, svakog proljeća, pod grmom ruža, procvjetala na veliku radost
              moje majke i mene (počinje cvjetati tek nakon pet do osam godina
              te može doživjeti starost od čak 30, a vjerojatno i više godina). Novo
              stanište joj je dugi niz godina odgovaralo, dok nije onemogla i iščezla.
                Poslije Đurđeva išli smo brati u šumu Farkaš, pored kanala Korčina
              (mi smo ga zvali jednostavno kanalom), mirišave đurđice („dišeći
              đurđeš”) koje se lijepo prostiru na pjeskovitom brijegu pod šumskom
              paprati, kod trećeg mosta na kanalu, nalijevo.
                (O, dragi Bože, ne prođe ni jedno proljeće da se ne zaželim otići
              tamo đurđeša brati!)  Još kao dijete nabravši buketić visibabe ili
              đurđice odnio sam „čokora” svojoj majci, a drugoga „doktorici”,
              gospođi, supruzi doktora, koja je pekla nezaboravne kolače, a ako
              nisu bili gotovi i izrezani na tacni, rado sam dočekao da se ispeče
              slasni „šütemenj”.
                No, jedino neki žuti cvijet (zaboravio sam ime) nije nam bilo slo-
              bodno brati i ponijeti kući jer u takvom slučaju kokoše ne bi više nesle

              26
   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33