Dana 28. srpnja prije sto godina započeo je Prvi svjetski rat, u koji je Hrvatska ušla kao sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije s hrvatskim dijelovima, pod upravom austrijskog odnosno mađarskog dijela Monarhije temeljem Nagodbe iz 1868. godine. Dalmacijom i Istrom upravljala je vlada u Beču, a ostatkom zemlje (Hrvatskom, Slavonijom) upravljano je iz Budimpešte.
Hrvatski su vojnici (domobrani) išli na ratišta tamo gdje je određivalo ratno ministarstvo u Beču, a od 1915. godine vrhovno zapovjedništvo u Berlinu. U Prvome svjetskom ratu nalazimo ih na svim bojišnicama. Broj palih Hrvata u tom ratu slabo je istražen, zna se kako ih je mnogo poginulo, ranjeno i zarobljeno. Iz hrvatskih sela ugarskog dijela Monarhije, s ove strane velikih rijeka mnoštvo Hrvata iz mađarske sudjelovao je ratu, a do sada nije istražena spomenuta povijesna činjenica. Sudjelovali su događaju koji je presudno utjecao na njihovu budućnost i budućnost njihove djece u dugim desetljećima dvadesetoga stoljeća. Bili su pouzdani i hrabri vojnici, od kojih su mnogi poslije dobili i naslove viteza. Mnoštvo njih je poginulo. I onda je došao Trianon. Hrvati u Mađarskoj zaista mogu plakati nad trianonskim granicama, pogotovo oni uz rijeke koje dijele mađarske i hrvatske zemlje. Našavši se u drugoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, za desetak godina nazvanoj Kraljevini Jugoslaviji, Hrvati počinju potragu za svojom državom i u dvadesetom stoljeću sve do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1991. godine. Hrvati u Mađarskoj pak u mađarskoj državi koju je Trianon dobrano okrnjio i koja duga desetljeća plače nad trianonskom sudbinom. Zvani su i dijeljeni na Bunjevce, Šokce, Bošnjake, Dalmatince, Race, Južne Slavene, pa tako nije čudo što su se još brže odnarodili. To dokazuju i statističke brojke i upitnici popisa stanovništva tijekom dvadesetoga stoljeća. Druga država u kojoj se našao matični narod, Hrvati, oblikovala je negativan stav prema zbivanjima Prvoga svjetskog rata i njegovim silama gubitnicama, u čijoj su vojsci bili i Hrvati. U jugoslavenskoj državi vojnici austro-ugarske vojske ponižavani su i prešućivani, o njihovim ratnim sudbinama nije se govorilo, a kao zamjena za hrvatsko ratno naslijeđe i tradiciju nametnuta im je tradicija srbijanske kraljevske vojske.
Hrvatska nije sudjelovala ratu kao suverena država, niti je bila subjekt međunarodnoga prava. Ali prvi svjetski rat odredio je njezinu sudbinu u dvadesetome stoljeću. I mi imamo svoj Trianon, reći će bunjevački, šokački, podravski i gradišćanski Hrvati u Mađarskoj... Naši su očevi nemilice ginuli na ratištima Europe, a nakon rata našli smo se potpuno odvojeni od matičnoga naroda, jezično, kulturološki, gospodarski... Sve smo trebali početi ispočetka kao da smo se toga trenutka naselili, najprije u Horthyevoj, a poslije u komunističkoj i informbirovski raspoloženoj Mađarskoj. Hrvatske etničke skupine raspadom Austro-Ugarske Monarhije našle su se izvan dodira s matičnim narodom, u Mađarskoj, Jugoslaviji, Austriji, Rumunjskoj i jedan manji broj u Čehoslovačkoj.
Branka Pavić Blažetin
