Završila je i ova školska godina 2013/2014. i u školama u kojima se u nekom vidu u Mađarskoj odvija nastava hrvatskoga jezika. Hrvati u Mađarskoj imaju šest dvojezičnih škola od kojih su dvije i dvojezične gimnazije. Od čega su dvije osnovne škole s dva vrtića i dva učenička doma i jedna gimnazija, pečuška i santovačka, u održavanju Hrvatske državne samouprave.
Poznavatelji školstva Hrvata u Mađarskoj svjedoci su infrastrukturalnog razvoja školskih ustanova u HDS-ovu održavanju zadnjih godina, što je za sobom donijelo i znatno povećani broj polaznika u obadvije ustanove. Ostale su škole u državnom održavanju. Broj je to od dvadesetak škola u kojima se odvija nastava hrvatskoga jezika kao narodnosnog u predmetnoj nastavi, a imamo i škola u kojima se hrvatski jezik predaje i kao strani jezik. Prošlu školsku godinu odlikovale su nesigurnosti oko škola, u prvom redu dvojezičnih, budimpeštanske i koljnofske, koje su se i obratile HDS-u kako bi iskazao namjeru njihova preuzimanja. Koljnofska je pošla putem prema nadležnome ministarstvu na kojem je koljnofska Hrvatska samouprava zatražila preuzimanje koljnofske tamošnje škole u svoje održavanje. Ovih se dana rješava to pitanje.
Koliko je važno školstvo, ali ne samo školstvo Hrvata u Mađarskoj nego i institucionalno zaleđe za opstanak Hrvata! Mjesta su to na kojima se mogu zapošljavati pripadnici narodnosti i tako svojim znanjem i spremnošću, primjerom i zalaganjem pridonijeti opstanku hrvatske zajednice u Mađarskoj. Može li to institucionalno zaleđe biti «oaza hrvatske riječi u Mađarskoj»? Može, ali i ne mora, sve ovisi o stavu uzdržavatelja, programa i planovima rada i načinu na koji se oni ostvaruju. A tu su potrebni zacrtani ciljevi, i kratkoročni i dugoročni. Nije sigurno kako građevina koju počinjemo graditi, jer se ukazala prilika, ima svoju dugoročno isplativu cijenu glede očuvanja nacionalne samobitnosti. Često i skromnija kuća daje veće rezultate, a nekada je manje više nego više. Ustanove financirane iz državnoga proračuna ne mogu, a i nije njihov zadatak stvaranje dobiti materijalne naravi. One mogu biti pokretači ideja koje politika treba provesti i osigurati uvjete za njihovo ostvarivanje, ako to ne čini, nije uspješna. Poduzeća i tvrtke trebaju stvarati opipljivu dobit kako bi opravdale svoje postojanje. Gradi se, ali se zaboravlja kako građevine imaju svoj krhki vijek, mogu one biti i tek zidovi koji ne prenose ni riječi ni sjećanja, niti stvaraju duhovnost. Duhovnost u njima činiti trajnom za buduće naraštaje mogu tek ljudi. Hrvati. Ljudi s hrvatskim programima, hrvatskom dušom, na hrvatskom jeziku, za Hrvate u Mađarskoj. Od Gradišća do Bačke, kako se voli kazivati. Građevina u kojoj se ne stanuje, niti živi, za nekoliko mjeseci ostaje prazan dvorac obrastao trnjem i dračem. Tamo gdje nema građevina, a ima ljudi, tamo ih treba graditi. I nastaniti ljude u njima.
Branka Pavić Blažetin
