Nakon razmatranja Muke Isusove, na satu vjeronauka, upita vjeroučitelj djevojčicu: – Da si ti sama na svijetu, bi li Krist umro samo za tebe? – Ne, ne bi! – odgovori djevojčica. – Kako ne bi? – nezadovoljno će župnik. – Da sam ja sama na svijetu, odgovori djevojčica, ne bi bilo nikoga tko bi Isusa prikovao na križ.
Cvjetnica ili nedjelja muke Gospodnje jesu »velika vrata« za ulazak u Veliki tjedan u kojemu Isus ide ususret »vrhuncu svoga zemaljskoga života«, Isus ulazi u Jeruzalem da bi dovršio ono što piše u Svetome pismu i da bi »bio obješen na drvo križa, prijestolje s kojega će zauvijek kraljevati, privlačeći k sebi čovječanstvo svakoga doba i nudeći svima dar otkupljenja«. Mnoštvo koje mu se pridružilo na putu, u njemu želi vidjeti Mesiju, te mu je pri ulasku u Jeruzalem uzvikivalo »hosana« i tim poklikom blagoslova, »himan veselja izražava jednodušno uvjerenje da je u Isusu Bog pohodio svoj narod i da je konačno došao priželjkivani Mesija«. Mnoštvo Isusu kliče i »blagoslovljen«, a po njemu je blagoslovljeno i cijelo čovječanstvo, koje je ujedinjeno i kao da je »ogrnuto ogrtačem božanskoga blagoslova, blagoslova koji sve prožima, sve podupire, sve otkupljuje, sve posvećuje«. Već se u tome vidi Cvjetničina prva velika poruka: poziv da se ispravno gleda na cijelo čovječanstvo, na narode koji čine svijet, na različite kulture i civilizacije. »Pogled što ga vjernik dobiva od Krista, blagoslovni je pogled: to je mudar pogled pun ljubavi, sposoban shvatiti ljepotu svijeta i suosjećati s njegovom krhkošću. U tom pogledu uočava se sam pogled Božji na ljude koje ljubi i na stvorenje, djelo njegovih ruku«, poučio je vjernike Sveti Otac.
U Velikom smo tjednu što smo ga započeli Cvjetnicom, razmatranjem temeljnog misterija kršćanske vjere, muku, smrt i uskrsnuće, koje je Sin Božji podnio zbog nas koji smo ga osudili. Oprostio nam je i on i Otac nebeski te nam podario nadu kroz uskrsnuće vlastitoga sina, i u našem uskrsnuću. Isusa dočekuju kao pobjednika prilikom njegova ulaska u Jeruzalem, on ulazi skromno, a oduševljeno mnoštvo koje ga pozdravlja, nakon nekoliko dana oslobađa Barabu te njega razapinje na križ kao najgoreg razbojnika. Zaboravlja se dostojanstvo, djeluje se u obliku horde koja nema prihvaćenu okomicu vrijednosti, te, ako treba, onoga koji ulazi na magarcu, predaje u ruke Pilata, koji znajući istinu, pere ruke... Duboka je to simbolika ljudske proturječnosti, žudnje, pohlepe za moći, straha, odsustvo hrabrosti i tragedije čovjeka. «Spasi nas», tako su ga pozdravili, a potom osudili. Pokazali svu svoju zloću i licemjerje. «Spasi nas», Isuse. Isus se predaje u ruke Božje, Očeve u potpunosti, ima potpuno povjerenje u njega jer «došao je uime Gospodnje». Ljudskoj mržnji suprotstavlja oprost.
I danas vapimo «Spasi nas» jer žudimo za životom, radosti, u našim brojnim lutanjima, greškama, i obožavanju lažnih istina. Godinama sve teže ili lakše u vjeri shvaćamo neminovnost zemaljskoga kraja, smrt. I danas su toliko glasni, najglasniji oni koji viču »Raspni ga!», piše mons. Marinko Mlakić, te dodaje: Cvjetnica i Veliki tjedan nam o svemu tome govori; ali ne nekakvim uopćenim, hladnim i nerazumljivim govorom. Ona nam govori jednostavno, živo i sasvim stvarno. Ona nam priča o Isusu Kristu, Sinu Božjem koji nam zbilja »dolazi uime Gospodnje». Raspeti Isus na križu, potpuno predan volji Očevoj i ustrajan da na mržnju odgovori opraštanjem, naš je Mesija – Spasitelj. On je Sin Božji koji je napustio nebesa i došao k nama kao pravi čovjek; ulazi u našu patnju; zajedno s nama i za nas trpi sve do smrti na križu uvjeravajući nas da sve to ima smisla. On »silazi nad pakao» svih naših prokletstava. Umjesto nas staje pred strahotu grijeha, patnje i smrti te nas smrti predane oslobađa za mir i radost u nebeskoj baštini.
Branka Pavić Blažetin
