Pročitala sam u jednom napisu da u Bruxellesu živi 40 posto ljudi islamske vjere, najčešće je ime Muhamed, te da je 40 posto osnovnoškolske djece muslimanskog podrijetla. A s druge strane multikulturalizam kao teza umire, a nije on funkcionirao ni u prošlosti, što bjelodano pokazuje povijest koju su pisali pobjednici. I život današnjice. I u malim zatvorenim sredinama i u velikim otvorenim aglomeratima živjele su i žive odvojeno zajednice koje se nisu miješale, išle su i idu u drugu krčmu, sjedile i sjede u crkvama jedna na lijevoj, druga na desnoj strani.
Europa se guši u uzaludnoj potrazi za zajedničkim «europskim identitetom», sada već prestrašena i nesigurna, u traženju hot spotova i zemalja u kojima će smjestiti mnoštvo migranata i prakticirati multikulturalizam. Tu na našim prostorima u optjecaju su pojmovi «zemalja na raskrižju», zemalja «ante muralis christianitatem».
Nužna nam je jasna samobitnost. Jer ljudi bez samobitnosti nemaju jasnih ciljeva, oni se tek skrivaju, skrivaju svoju političku, gospodarsku i inu promidžbu iza pojmova multikulturalizma i lažnih tolerancija, pojmova kojima su pogodovala desetljeća koja su iza nas. Ta su nas desetljeća uvela u globalizirani svijet. Globalizacija nam omogućuje putovanje zrakoplovom i kupnju istih materijalnih dobara u ma kojem dijelu zemaljske kugle ako imamo ekonomsku moć. Ali unatoč vjerovanju, točnije promidžbi kako će ona dovesti do univerzalnog identiteta, daleko je to od prirode ljudskog bića i zajednica u kojima ono obitava i ostvaruje sebe kroz vjeru i pripadanje narodu, jeziku. Za prihvaćanje i življenje različitosti, ravnopravnosti bez obzira na ideološka opredjeljenja, vjeru i boju kože svijet još uvijek nije spreman. I to je dovelo do kaosa u poimanju zajedničke europske civilizacijske norme na pragu trećega tisućljeća, do sveopće krize i manjkavosti toliko propagiranog europskog identiteta. Odgovornost je politike što dolazi do toga, zamiranje razgovora i razmjene misli o suštinskim pitanjima demokracije, koja bi trebala biti jamac boljega života svih pojedinaca, a ne tehnokratska forma za ostvarivanje uskih i pojedinačnih interesa.
Teroristički napadi u samom srcu Europe, mrtvi na njenim ulicama, prijetnja njima, strah doveli su Bruxelles prošloga vikenda u stanje pripravnosti neviđene već desetljećima, zastala je podzemna željeznica, otkazane su sve aktivnosti na javnim mjestima, odmaknuli su se ljudi od prozora u dubinu i tamu stana, zatvorene su škole, ispražnjeni hoteli... na ulicama Bruxellesa bila je tek vojska i policija, ali dok ovo pišem, najtraženiji bjegunac, sudionik pariškoga terorističkog čina Salah Abdeslam nije pronađen. A na europskim granicama migranti koncem i iglom zašivaju usne i štrajkaju glađu.
Branka Pavić Blažetin
