Page 74 - Marko_Dekic_Moja_je_pjesma

Ljeto je, djeco, vjerujte mi,
I roditeljima opočinka,
Osobito kad sunce grane
U oku kćerke ili sinka.

Al’ znate i vi da godišnja doba
Nikad ne traju do beskraja,
Kad ljeto prhne na kril’ma svojim,
Zračak sunašca gubi svog sjaja.

Laste će skoro krenut u jat’ma
I rode što su za Jozipa stigle,
Gnijezda će svoja napustit nerado
Da bi se na put – možda – zadnji digle.

I prođe ljeto, djeco moja draga,
A s njim pregršt jednog radovanja,
Već jesen lišće tiho razastire
Uz pjesmu tuge sred golih grana.

Vrata već školska široko, široko
Otvaraju svoja pozamašna krila,
Dok zvonce zove: Na okup, na okup!
Hrl’te ka školi, odmorena, čila.

73