Page 56 - Kalendar_2021

Doba koronatresa

Sjetih se iznenada prve sveučilišne vježbe iz stilistike kod profesora Tomislava Sab-
ljaka. Valjalo je lutati zagrebačkim ulicama od Trga bana Josipa Jelačića do Britan-
skoga trga i zbrojiti nazive objekata na hrvatskom jeziku. Bila je 2001. godina. Još se
nešto i zvalo hrvatskim imenom. Gotovo dva desetljeća kasnije, u vrijeme korone i
potresa, kada su i život i hrvatska metropola doživjeli bolno podsjećanje kako je sve
krhko i prolazno, aktualnost one vježbe dobila je nostalgičnu patinu. Osim slasti-
čarnica, poneke stare slatke tvrtke ili one s napitcima protiv mamurluka, teško je
pročitati išta na materinjem jeziku.
Redakcija časopisa „Kaj”, to drago utočište sjevernoga hrvatskoga dijalekta, osta-
la je, imenom i dužnošću, utvrdom čuvanja baštine u središtu ranjenoga grada. Žuti
arhivski primjerci vraćaju se u studeni 1880. godine i potres iza kojega je obolio
veliki August Šenoa. Na paradoksalan način zavidim autoru „Zlatarova zlata” jer se
tada u svakoj riječi osjećao duh, identitet grada, sve ono što je tako vješto prenosio
na papirnate stranice. A danas? Engleski nazivi, tuđe banke, dodvoravanje inoze-
mnim kuhinjama, bitka za tržišni probitak. Samo što kumice na Dolcu ne napišu
„sir i vrhnje” na jezicima svih naroda i narodnosti Europske unije.
Koliko oksimorona od 19. ožujka kada su Zagreb i Hrvatska utonuli u razdoblje
„Ostani doma” preplašeni virusom, krevetima u Areni na Laništu, pozivom da se
nigdje ne izlazi, jer opasnost vreba na svakom uglu, a da ju nitko ne može vidjeti ili
dokučiti – čega se bojati više u odnosu na uobičajeno gripozno doba svojstveno
svakoj zimi, točnije, prijelazu prema proljeću. Odzvanjala su Vivaldijeva „Četiri
godišnja doba” u privatnim stanovima i kućama, praćena smiješnom, lupajućom
prosvjednom notom. Utjeran je strah u kosti i meso svih hrvatskih građana, redo-
vitim praćenjem konferencija za novinare Nacionalnoga stožera civilne zaštite u 14
sati, „svetohraništem” privremenih nada. Postadoše virtualna i svakodnevna misna
slavlja, nastupilo je doba u kojem smo uvjeravani da se sve, baš sve, može napraviti
od kuće. Bez mogućnosti putovanja između županija, odlaska na sprovode, vjenča-
nja, jer odgovornost, socijalna distanca, dezinfekcija, to su pojmovi kojima se mje-
rila čovječnost o ožujku 2020. godine. E, moj Šenoa, trebalo je vidjeti preplašen
narod, ali kako, kada je svatko u svojemu svijetu, prisiljen osmisliti poslovne i pri-
vatne dane, prilagoditi ih okolnostima.
Nakon potresa je doduše Zagreb pokazao i lice solidarnosti, humanitarnost slu-
ćenih razmjera. Navijači, svećenici, vojska, organizirane službe već su do večeri te
nezaboravne nedjelje 22. ožujka očistile hrvatsku prijestolnicu. Tisuće su bile prisi-
ljene napustiti domove od Markuševca, Kašine, centra grada s Ilicom, zelenim va-
lom, slomljeni, podrhtavajući od straha zbog više od tisuću manjih potresa. I zagre-
bačka prvostolnica postala je poveznica sa Šenoinim vremenom, iznova pogođena.
Jedan je križ istog jutra pao s vrha južnoga tornja, a drugi je u složenoj, eksplozivnoj
akciji demontiran 17. travnja. Zar je samo katedrala Uznesenja Blažene Djevice
Marije ostala (ne)promijenjena 140 godina od potresa i gradnje, čekajući novu ne-
minovnost raspadljivoga ovozemaljskog usuda. Kao u trećerazrednom filmu pao je
i snijeg onih koronsko-potresnih dana. I začinio Zagreb.
Mjere su relaksirane iza Praznika rada, ironično, u danima kada je malo tko ra-
dio. S obzirom na brojke koje su (u trenutku pisanja ovoga teksta 22. svibnja) 2243

52 2021 HRVATSKI KALENDAR