Page 57 - Kalendar_2019

BILJEŠKE, LITERATURA

1 Horváthné Jakabovics Ilona: Óvodám története. 2000. Diplomski rad. str. 5.
2 Šarošac, Đuro: Bosanski Hrvati u okolici Pečuha. Budapest: Tankönykiadó, 1991. str.
317.
3 U razdoblju između dva svjetska rata u „povjerljivom” izvješću vladina referenta za „Juž-
ne Slavene” Józsefa Margitaija, upućenog 7. siječnja 1925. godine mađarskomu ministru
vjere i prosvjete, a koje se odnosi na škole u Šomođu, Podravini, Pomurju i Gradišću
(Mađarski državni arhiv, K28-7-22-3097) vidi se kako su državni organi teško davali ma-
njinama prava. Prema vladinoj uredbi o školstvu nacionalnih manjina iz 1923. godine
škole manjina mogle su se opredijeliti a) za nastavu na jeziku narodnosti, b) za dvojezič-
nu nastavu i c) za nastavu na mađarskom jeziku u kojoj su djeca pripadnika nacionalnih
manjina samo čitati i pisati učila na svome materinskom jeziku. Gotovo sva sela u kojima
su živjeli Hrvati i gdje je bilo škola opredijelila su se za kategoriju c), ali se mnoge škole i
učitelji ni pri tome nisu držali čak ni onoga minimalnoga što se odnosilo na manjine.
Učitelji su se pri tome pozivali na ravnodušnost hrvatskih roditelja te i Margitai u svom
izvješću kazuje kako velik dio Hrvata doista i ne želi da im materinski jezik dođe do ve-
ćeg izražaja u školskoj nastavi. Zadovoljni su time što u crkvi mogu pjevati i zajednički
se moliti i ispovijedati, krstiti i vjenčati na hrvatskom jeziku, i što u međusobnom opho-
đenju slobodno mogu rabiti materinski jezik.
4 Dr. Erdődy, Gyula: Nagykozár község története. Nagykozár: Nagykozár Község Önkor-
mányzati Képviselőtestülete, 1996. str. 89.
5 Dr. Erdődy, Gyula: Nagykozár község története. Nagykozár: Nagykozár Község Önkor-
mányzati Képviselőtestülete, 1996. str. 105.
6 O školstvu Hrvata u Mađarskoj, kao jedinstvenoj cjelini ne može se govoriti do poslije
Drugoga svjetskog rata. Zakoni su i prije dozvoljavali jezik narodnosti u školama, ali je u
većini slučajeva to ostalo na papiru. Kako piše Marin Mandić, mađarski zakon nepo-
sredno poslije Drugoga svjetskog rata nastavu hrvatskosrpskog jezika regulira vladinim
uredbama i naredbom pod brojem VKM 37000/1945. Učitelja su „Južni Slaveni” imali
tek iz srpskih vjeroispovijednih škola. Trebalo je brzo osposobiti učitelje. Učinjeno je to
na tečaju u trajanju od tri mjeseca održanom u Pečuhu godine 1946. Te je godine izvršen
upis u škole temeljem vladine naredbe VKM 1200 /1946. Među školama je i škola u Ve-
likom Kozaru gdje je temeljem želja pri upisu djece uvedena nastava hrvatskosrpskog
jezika kao predmeta. Iz studije Marina Mandića „Neke svojstvenosti našega školstva od
oslobođenja do godine preokreta” saznajemo da je 1946. godine broj onih koji su se u
Kozaru izjasnili za potpunu nastavu na materinjem jeziku bio 6, a broj onih koji su se
izjasnili za nastavu materinskog jezika kao predmeta bio je 32, te kako je učiteljica dr.
Asszonyi Lászlóné Végh Mária. Tada je škola u Velikom Kozaru bila jedna od rijetkih
škola koje su bile državne, od škola u mjestima gdje su se upisali na određeni tip nastave
materinskog jezika. Škole su uglavnom bile rimokatoličke, uza santovačku pravoslavnu,
a uz Kozar još su bile državne škole u Boji, Čikeriji i Tompi.
7 Dr. Erdődy, Gyula: Nagykozár község története. Nagykozár: Nagykozár Község Önkor-
mányzati Képviselőtestülete, 1996. str. 106.
8 http://www.nagykozar.hu/index.php?option=com_content&view=article&id=78&Ite-
mid=491
9 Godine 1948. učinjeni su prvi koraci u interesu ostvarivanja predškolskog odgoja juž-
noslavenske djece, piše Marin Mandić u zbirci studija pod naslovom „Iz naše prošlosti”,
objavljenoj 1979. godine (Tankönyvkiadó), te nastavlja: Na „forumu” učiteljskog tečaja iz
1948. godine održan je pripremni tečaj za odgojiteljice. Na tečaj je primljeno 20 djevoja-
ka od kojih je njih 15 završilo kao pomoćna odgojiteljica. Među njima i Stana Ikotić iz
Čavolja koja je poslije tečaja upućena u Kozar.
10 http://www.nagykozariovoda.atw.hu/ Branka Pavić Blažetin

2019 HRVATSKI KALENDAR 57