Page 126 - Kalendar_2019

Dražen Petrović putokaz je svima nama...

Početkom 2018. u sportskoj dvorani budimpeštanskoga Hrvatskog vrtića, osnovne škole i gimnazije
priređena je svečanost povodom imenovanja ove dvorane po slavnomu hrvatskom sportašu, košar-
kaškom Mozartu, i otkrivanja spomen-ploče njemu u čast. Na priredbi su bili i Draženova mati Biserka
Petrović i njegov stariji brat Aco Aleksandar Petrović. U sklopu priredbe vođen je razgovor s njima. Po
zraku su se isprepletali osjećaj ushićenosti, tuge, sreće i ponosa.

 Nije mi lako progovoriti, a kamoli postaviti pitanja. Ne znam kako je vama,
kako se osjećate, koji su vam dojmovi?
Biserka Petrović: Moram Vam priznati, jako mi je teško, ali sam ponosna na
ovo što je HOŠIG osmislio, na svečani program, na predstavu. Ja sam ga rodila,
on je i meni bio putokaz, ponosni smo da je takav čovjek svugdje cijenjen po svi-
jetu. I zbog toga sam najponosnija ovoga trenutka i najveselija, i što se to upravo
događa na današnji dan. Znam koliko je Dražen živio za priznanje Hrvatske
usred Ujedinjenih nacija je štrajkao glađu, a ja sam govorila „Dražene, može te
netko ubiti.”, a on kaže „Nek’ me ubije, sve to je istina.” Ej, da to je Dražen, puto-
kaz svima nama.
Aleksandar Petrović: Svako dobro svima. Iskreno, planirao sam samo biti do-
bar i siguran vozač mami do Budimpešte i nazad u Zagreb. Međutim, sve ovo što
sam danas vidio i koliko truda je HOŠIG uložio u sve viđeno, provocira me na taj
način da ću sada dati jedan personalizirani pristup Draženu, koji nisam nikada u
svom životu dao. Ja sam pet i pol godina stariji od Dražena. U tom malom Šibe-
niku, tada su moji roditelji radili, ja sam imao jedanaest-dvanaest godina, Dražen
pet i pol, možda šest, često sam ga morao čuvati, imao je strahovito velike proble-
me s kukovima i kada iz ove percepcije gledam, nikako mi nije jasno kako je
mogao postati tako vrhunski igrač s obzirom na probleme, što je sav njegov hod
pokazivao. Međutim, vježbama i radom došlo je do toga da je uspio postati to o
čemu mi danas govorimo, i to je bila prva faza. Prolaze godine, ja već tada s pet-
naest-šesnaest godina, ozbiljno treniram košarku u Šibeniku, koja tada uopće nije
bila toliko poznat šport u Šibeniku, odlazim na trening dva puta dnevno, ujutro i
navečer, a Dražen i ja smo imali dogovor, on mi sprema i nosi torbu, jer je to bio
jedini način da mu roditelji dopuste da izađe iz kuće, i tu je u biti počela ta njego-
va ljubav za košarkom. Ja sam trenirao, a on je tamo sa strane stajao, lopta je bila
gotovo veća od njega, i tu su počeli njegovi prvi dodiri s košarkaškom loptom i
košarkaškim terenom. Godine prolaze, ja odlazim u Cibonu, tamo sam već po-
stao recimo reprezentativac bivše države i stvorio taj svoj put, međutim toj Cibo-
ni, koju je stvarao jedan od najvećih trenera svih vremena Nikola Novosel, falilo
je nešto, jedna točka na I. Godine 1984. u Cibonu dolazi onaj dio koji nam je falio,
to je bio Draženov dolazak. Te godine nas dvoje, stariji i mlađi brat, prvi put smo
postali suigrači. On je bio klinac koji želi već u toj prvoj godini šarmirati sve i
osvojiti sve, i mi smo osvojili sve. Polako smo ulazili u nekakve automatizme,
znao sam kome moram dodati loptu, jer je ona bila najsigurnija u Draženovim
rukama. Vrijeme prolazi, on odlazi u Real Madrid, ja iz inozemstva vraćam se u
Cibonu, i od tog trenutka postajemo protivnici. U Zagrebu u polufinalu kupa

126 2019 HRVATSKI KALENDAR