Mir, Vjera (Nada), Ljubav i Radost. Četiri svijeće došašća. Žudimo za njima. Zapalili smo prvu onako kako se ona pali već dvjestotinjak godina. Potrebnije su nam nego ikada prije. Ili mi mislimo da je tako jer živimo u vremenu u kojem smo svjedoci nedostatka Mira, Vjere, Ljubavi i Radosti. U vremenu smo došašća, u vremenu iščekivanja. Čekamo i s jutarnjim misama zornicama, na koje se odlazi u ovim hladnim, ponegdje maglovitim jutrima, katkad kišovitim, a kadšto zavijenim snijegom. Bili smo na misi na hrvatskom jeziku u prvoj nedjelji došašća, bar mi sretniji koji smo imali mogućnost toga, molitve, zajedničke na materinskom jeziku. U vremenu smo kada se još jednom u nama budi nada u pobjedu svjetla nad tamom, tako su nas učili na satima vjeronauka. U vremenu iščekivanja maloga Božića koji će nam pomoći prevladati nepoznato i dati odgovore na brojna pitanja života i smrti. U vremenu smo pokore jer pokorni i skromni smo pred rađanjem novoga života. Kojem se iznad svega radujemo!
Adventus, dolazak. Prelijepa hrvatska riječ došašće. Vrijeme iščekivanja. Zato iščekivanja jer znamo da će doći i mi se svjesno pripremamo za taj dolazak. Sve ovisi o nama. Kako ćemo ga dočekati spremni ili nespremni. Jer time počinje godina, krug života, rođenje, učenje, muka, smrt i uskrsnuće, uzašašće u nebo, i slanje Duha Svetoga.
Dolaskom prosinca dolaze zornice. Kako piše Kosztolányi, u jutarnjoj plavičastoj magli, ljudi u šubarama i s lampionima idu prema osvijetljenoj seoskoj crkvici, pjevajući. Dani bivaju sve kraći, tama sve duža i gušća. I vi kažete kako se ne treba plašiti. Jer doći će onaj koji će otjerati tamu i zapaliti dotada neviđeno svjetlo svijetu. Ljudi došašća se nadaju i čekaju svjetlo. U vremenu iščekivanja javlja im se želja darivanja. Tajno kupuju najbližima i voljenima predmete uspomena, kako bi zajedno proslavili rađanje svjetla. I u najdubljem danu tame, koji nazivaju sveta noć, kupaju se u radosti Isusova rođenja u tome besmrtnom božićnom vatrometu čije se iskre vide diljem svijeta.
Svjetlo je temelj života, svjetlo utječe na nas, očarava nas, pogotovo u doba hladnoće i tame žudimo za njim, ono nam daje toplinu. Možda ugledamo i spoznamo uz njegovu pomoć jasniju nam sliku svijeta, u košmaru trećega tisućljeća. Sami smo, nema više zvonca, ni djece, koje će nas probuditi i pozvati na jutarnju anđeosku misu. Moramo smognuti hrabrosti, učiniti to sami i znati iščekivati te se radovati svjetlu.
Branka Pavić Blažetin
