Ovih dana čitam Papinu katehezu od 12. kolovoza 2015. Toga istoga dana u jednom razgovoru netko od mojih sugovornika mi reče da je pitao stare ljude, mudre ljude, ljude u poznim godinama, što je ono što im je bio najveći uspjeh u životu. Zanimljivo je kako nitko od njih nije kazao da je to bila kuća od tristo kvadrata, funkcija, hektari zemlje, stanovi, računi u bankama, nego obitelj i veselje, blagdani. U svojoj katehezi Papa je naglasio da ritam obiteljskog života obilježavaju: blagdan, rad i molitva. Sam je Bog sedmog dana nakon djela koje dovrši počinuo: «I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.» (Knjiga Postanka)
Svetkovanje je Božji izum, kazuje Sveti Otac. To je vrijeme da se gleda djecu ili unuke, koji rastu, i pomisli: kako je to lijepo! To je vrijeme da se pogleda vlastiti dom, prijatelje kojima iskazujemo gostoprimstvo, zajednicu oko nas, i pomisli: kako je to dobro! Važno je slaviti. To su trenutci obiteljske prisnosti u zupčaniku proizvodnoga stroja: to je dobro za nas! Opsjednutost materijalnim probitkom i težnja za najvećom mogućom učinkovitošću (eficijentizam) ugrožavaju ritmove ljudskoga života, jer život ima svoje ritmove po mjeri čovjeka. Vrijeme odmora, poglavito nedjeljnog, dano nam je da možemo uživati ono što se ne proizvodi i ne troši, što se ne kupuje i ne prodaje. Nasuprot tome, vidimo da ideologija profita i potrošnje želi proždrijeti također blagdan: i blagdan se katkad pretvara u «posao», priliku za zarađivanje i trošenje novca. Zar zato radimo?
Obitelj je urešena izvanrednom sposobnošću da shvati, usmjerava i podupire istinsku vrijednost blagdana i proslava. Kako su lijepa obiteljska slavlja, upravo prelijepa! Poglavito nedjeljom. Sigurno nije slučajno što su proslave na kojima se okupi cijela obitelj najuspješnije i najljepše – kazuje u svojoj poruci Papa.
Živimo i mi u čudnom vremenu, u kojemideologija profita i potrošnje ruši čovječnost, razmišljanje, uništava bilo kakvu žudnju, ne stvara nove duhovne vrijednosti...Ne osvrćemo se oko sebe. Živimo u svijetu opće ravnodušnosti, koja se ogleda i u činjenici ako naše dijete nije ono koje je na cesti, onda nas ne zanima taj slučaj, i nećemo stati i pomoći mu. Gleda se i djeluje tek isključivo iz osobnih interesa, oni prevladavaju na svim razinama. Poznata spisateljica u svom komentaru piše da se skupna dinamika mijenja ako samo jedan član skupine podigne svoj glas. Ako nije tako, skupina djeluje ne samo po načelu sudioništva nego i po pitanju susudioništva. Jer nečinjenje nije danost, nego izbor. Djevojčicu od dvanaest godina vozač autobusa iskrcao je mirno na cesti jer nije ušla u pravi autobus te nije imala novaca da kupi novu kartu.Premda nitko od putnika vjerojatno nije bez simpatije, psihologija skupine u autobusu nalaže da se nitko ne zauzima. Razlog je ponajprije strah od autoriteta. Bilo kakvog autoriteta – onoga koji ima moć, čitam ovih dana.Važna je psihologija skupine, ako ona nije djelatna, događa se zlo nedjelovanja.Pišući o “zlu nedjelovanja”, psihologPhilip Zimbardo navodi klasični pokus Latanai Darleyja, koji zaključuju da nazočnost drugih raspršuje osjećaj odgovornosti svakog pojedinca – piše u svom komentaru hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić.
Branka Pavić Blažetin
