„Kad jedan Hrvat umira, s njim umiram i ja.
Kad jedna hrvatska obitelj prestaje govoriti hrvatski,
s njom zanimim i ja.
Kad po ulica u seli naši, već ne čujem svog jezika,
mislim da sam postao stranac.
Tudja mi je postala gruda domaća...
Kade ću iskat dom?“
Te riči je zabilježio Frakanavac, Augustin Blazović, gradišćanskohrvatski pjesnik, književnik, znanstvenik iz austrijskoga dijela Gradišća, koga smo točno pred jedanaestimi ljeti izgubili. A bolno nas je pozdravilo i ovo novo ljeto u ovom nuglju orsaga, koje je od nas zelo Lajoša Brigovića, rodjenoga Prisičana, židanskoga slikara ki je cijeli svoj žitak darovao i aldovao za svoj narod i na čijem sprohodu – malo je i nerazumljivo – nikogar nismo strefili iz vrhovnoga peljačtva Hrvatov u Ugarskoj, iako je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Budimpešti poslalo svojega zastupnika. Ta nagla smrt upozorila nas je, kako mali hodamo pod zvijezdami, a nije kratak ni popis, koga sve se moramo spominjati, na jubileju smrti u ovom, 2015. ljetu. 175. obljetnica rodjenja i 115. obljetnica smrti je koljnofskomu učitelju, kantoru, sakupljaču narodnih pjesam, piscu školskih i crikvenih knjig Mihovilu Nakoviću, pred stovimi ljeti se je narodio Bizonjac Jive Behon, kolekcionar i pripovidač narodnih povidajkov, koga smo pak izgubili pred desetimi ljeti. 95. jubilej je smrti File Sedenika, kantoručitelja, pjesnika i autora školskih i crikvenih knjig, gdo vječno počiva u ugarskom selu Pristegu. Ivan Mušković, kako mu je u židanskoj crikvi na spomen-ploči zabilježeno, pjesniku i književniku Gradišćanskih Hrvatov ter farniku Hrvatskoga Židana, ljetos je jur 85. obljetnica smrti. Pred desetimi ljeti je nas napustila petroviska Ana Milišić-Horvat, odgojiteljica i peljačica seoske čuvarnice, ka se je cijeli žitak zalagala za hrvatstvo i očuvanje materinske riči i na koga imaju dužnost i zadatak čuvati spominke i domaće institucije. Pred petimi ljeti se je iz zemaljskoga svita odselio i najplodniji gradišćanskohrvatski pisac kazališnih kusićev Joško Weidinger, čiji igrokazi i dandanas su jako popularni na petroviski i židanski kazališni daska. Mi, Gradišćanski Hrvati, ni u ove dane nismo prestali moliti za svoje betežnike, za hrvatske živote u pogibeli, treptati da nas još ne bude manje, da nas ovo vrime ne tira u veruge nimosti i da ne budemo stranci u vlašći seli. Da znamo još kade iskati svoj dom...
Tiho
