Proteklih su tjedana održane osnivačke sjednice mjesnih i područnih (županijskih i glavnogradskih) narodnosnih samouprava, među njima i hrvatskih. Pitam se samo koliko si je zastupnika hrvatskih (ali i drugih narodnosti) samouprava od ukupno 112 mjesnih i sedam područnih (šest županijskih i jedne glavnogradske) uzelo truda da tom prigodom prisegne na svome materinskom jeziku? Premda ne znam podatke, ali budući da poznajem dosadašnju praksu, bojim se da ih je bilo vrlo malo.
Mogli bismo se pitati, zbog čega, kada uporabu materinskog jezika Zakon broj 179 o pravima narodnosti iz 2011. godine deklarativno potiče i u javnoj upravi, pa konačno i u narodnosnim samoupravama, primjerice mogućnošću vijećanja i pisanja zapisnika na hrvatskome jeziku. To više što je prema odredbama zakona (Članak 100) zajamčeno da „zastupnik narodnosne samouprave na osnivačkoj sjednici, odnosno na prvoj sjednici nakon svoga izbora – po vlastitom izboru – priseže ili polaže zavjet s tekstom Članka 155 na svome materinskom jeziku ili na mađarskome, ili na oba jezika, i o tome potpisuje ispravu o prisezi”. Zbog čega se od tri ponuđene mogućnosti ne koristimo pravima koja su nam zajamčena? Zbog čega ne postupamo u skladu sa svojom prisegom kojom smo uz ostalo prisegnuli: «uložit ću sve napore zalažući se za zastupanje interesa hrvatske narodnosti, pri tome za očuvanje i unapređivanje našega materinskog jezika, tradicija i kulture”. Svjestan da prijevoda Zakona, pa ni prisege nije bilo, ali zbog čega odabiremo put manjeg otpora, ono što nam je udobnije od onoga što bi nam bila glavna zadaća. Uostalom, tekst prisege samo se neznatno izmijenio prema tekstu Zakona o pravima nacionalnih i etničkih manjina iz 1993. godine, stoga se bez većih poteškoća mogao prilagoditi novim zakonskim odredbama. Nakon svega, pitam se, koliko će biti samouprava koje će se onda u nastavku svoga rada koristiti pravom na uporabu materinskog jezika pri vođenju svojih zapisnika? Naime, zakon je i u tome samo deklarativan (Članak 95): „Zapisnik sjednice mora se napraviti na jeziku vijećanja ili – prema odluci zastupničkog vijeća – na mađarskom jeziku.” Kako će se zastupnici hrvatskih samouprava zauzimati za ostvarivanje jezičnih prava zajamčenih zakonom o pravima narodnosti ako se već na samom početku ne drže svoje prisege, ako to ne pokazuju svojim primjerom tijekom obavljanja svoje dužnosti, ako ne vijećaju na materinskome hrvatskom jeziku, ili ako ne prave zapisnike na hrvatskome jeziku, ili barem dvojezično? Znam da za to do danas ne postoji odgovarajuća infrastruktura, ne postoje objektivni uvjeti, nema prijevoda zakona na hrvatski jezik, nema teksta prisege na hrvatskom jeziku, ali se za to ubuduće valja izboriti. U protivnom, kako ćemo ostvarivati zakonom zajamčena jezična prava, izboriti dvojezične natpise naziva javnih ustanova, tradicionalnih naziva naselja, ulica – i ovisno o brojčanosti narodnosnih pripadnika od 10 ili 20 posto – objavu mjesnih uredaba, obavijesti, zapisnika mjesnih samouprava. Nažalost, za mnoge to i nije bitno pitanje, putem lakšeg otpora pristaju da jezik vijećanja bude na mađarskome, ili možda i na hrvatskome, ali se zapisnici sastavljaju isključivo na mađarskom jeziku. Mislim da nije potrebno posebno dokazivati važnost očuvanja, njegovanja materinske hrvatske riječi i na toj razini, jer po jeziku nas prepoznaju, po njemu će nas prepoznati, uzimati ozbiljno, vjerodostojno, čime ćemo i sami dokazati da držimo do svoje samobitnost, da nam je stalo do materinskog jezika koji nam je glavni nositelj posebnosti.
S. B.
