Pitam često narodnosne dužnosnike, na svojim putešestvijima, vide li i oni kako tek folklor, gastronomija i nogomet mogu okupiti Hrvate. Naime od priredbe do događanja najvažnije je održati prigodnu svetu misu na hrvatskom jeziku, a potom uživati u dvosatnom ili trosatnom folklornom programu, a potom se dobro najesti i zaplesati uz nečiju svirku. Nije naodmet ako je vaš gost neki visoki politički dužnosnik na recimo predstavljanju knjige ili izložbe, ne daj bože predavanju ili svetoj misi jer će tada dvorana, ili crkva biti puna, inače je poluprazna.
Folkloraši i gastronomi se nagrađuju, o njima se piše i govori i onda kada ne znaju hrvatski. Potiču to i programi koji se ostvaruju i kroz prekogranične projekte financirane sa strane Europske Unije, te programi koji se financiraju kroz akcijske grupe Leader. To su u najboljem slučaju dvojezični programi na pozornici, a na poljani i oko nje ima malo od hrvatskoga govora. I ne samo oni nego i programi koji su plaćani iz sredstava namijenjenih Hrvatima iz Mađarske, iz državnoga proračuna. Prvi i jesu često u organizaciji nehrvatskih udruga, u naseljima gdje ima hrvatskoga življa ili u prostorima u koje zalazi isti živalj, s orkestrom ili folklornom skupinom, koji svira i koja pleše hrvatske note i hrvatske plesove. Kazuju mi kako je najvažnije one koji ne znaju hrvatski jezik pridobiti kroz ples i pjesmu. Nažalost, s njima ne mogu praviti razgovore na hrvatskom jeziku, tek ako im unaprijed napišem i pitanja i odgovore na bijeli list papira. O povijesti, kulturi, filmu, kazalištu, narodnosnome školstvu, politici i ostalim područjima života na materinskom jeziku malo se govori. O tome kako ih ima sve manje govore mi i ove godine moji sugovornici odrasli u materinskom jeziku. Stipendisti, državni, jedva da žele progovoriti, svaka čast onima koji to čine. Učenici u školama, dvojezičnima po razredima njih nekolicina...
Razvoj turizma u regiji, nećemo reći provincijama, pokret je kojem se sve više ljudi okretalo u potrazi za srećom u poslu. Projekte razvoja regija tako i razvoja seoskog turizam pomaže i Europska Unija. U modi su označavanje vinskih cesta, zeleni gastronomski putovi pa tako i u graničnom području Hrvatske i Mađarske koji povezuju do sada nepovezana i pomalo nepoznata područja i ponudu. Iz Leader-programa priređuju se i seoske manifestacije u hrvatskim naseljima. Iscrpljuju se one u malom nogometu, ribolovu, kuhanju i, dakako, folkloru. Sve ostalo nepoznanica je za njihovo stanovništvo. I tako jedni posjećuju druge, u zatvorenome krugu, znajući i sami kako ih je iz dana u dan sve manje. Za oblikovanu hrvatsku priču u Mađarskoj od Gradišća do Bačke ispunjenu bogatstvom sadržaja nema interesa ni kod organizatora koji plaća orkestar, a ni kod gledatelja. Ili nedostaje znanja i saznanja te općega društvenog rada. Često nije potrebno ništa drugo nego otvorenost, širina pogleda, i dobra volja njegovih sudionika. Krajnje je vrijeme za pronalaženje učinkovitog recepta hrvatske opstojnosti na ovim prostorima. Za to su folklor, mali nogomet i gastronomija zasigurno nedovoljni.
Branka Pavić Blažetin
