Imala sam trideset i jednu godinu kada se zbila “Oluja”, živjela sam izvan Republike Hrvatske već sedam godina, a moj sin imao je tek dvije godine. Nisu me ratne godine ni bojišnica desetak kilometara od rodnoga doma plašile, išla sam sa svojim sinom kući, kući, jer put prema domu nitko ne može zatvoriti u tvome srcu. Malo je bilo turista tih godina na srednjem Jadranu, nije bilo mosta, srušen je bio već četvrtu godinu. Pišu da smo ga sami srušili kako bi spriječili prodor neprijateljskih snaga i zaštitili grad.
Doduše, pontonskim mostom smo već dvije godine prelazili na drugu stranu Novigradskoga ždrila. Neprirodni putovi vodili su od Karinskoga mora do nekog drugog tuđega glavnoga grada. Bilo je to vrijeme u kojem se još uvijek strepjelo, a vinogradi kao i polja stajali neobrađeni. Početak “Oluje” zatekao me u bolnici jer moj je sin imao proljev i nije jeo već nekoliko dana... Bila sam danonoćno s njim, u noći dugo razgovarala s medicinskim sestrama od kojih je jedna bila moja dobra prijateljica iz dana djetinjstva... Čudno su bili prazni odjeli tih dana pred “Oluju”, a drugi prepuni... Nešto se spremalo, visjelo je u zraku, ali nismo razgovarali o tome. Rano ujutro 4. kolovoza oko pet sati zatresla su se stakla naše kuće, našega sela, našega kraja, čula se neka čudna paljba, a nešto poslije helikopteri su počeli letjeti prema gradskoj bolnici...
Čitam ovih dana kako se pobunjenim Srbima u Hrvatskoj početkom 1995. godine planom Z-4 nudila država u državi, a oni je nisu željeli, nisu plan Z-4 niti primili na razmatranje. A onda se dogodila Srebrenica, a zajedničke snage bosanskih i krajiških Srba ozbiljno zaprijetile osvajanjem Bihaća... Hrvatska je shvatila da se treba osloniti na vlastite snage. Slijedio je krajem srpnja Tuđman-Izetbegovićev dogovor o vojnoj suradnji, a u Ženevi u pregovorima pobunjeni Srbi su još jednom odbili ponuđeno političko rješenje mirne reintegracije hrvatskih teritorija koje su držali pod okupacijom već više godina.
Prošlo je dvadeset godina. Kratkih, dugih, kako za koga... Dana 5. kolovoza Republika Hrvatska na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, obilježila je 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije “Oluje”, kojom su oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog teritorija, čime je omogućena i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja te postizanje mira u tom dijelu Europe.
Operacijom “Oluja”, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, u samo 84 sata oslobođeno je 10 400 četvornih kilometara do tada zaposjednutog područja ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Hrvatske su snage krenule u operaciju, rano ujutro u pet sati 4. kolovoza istodobno iz 30 smjerova na bojišnici dugoj 700 kilometara, a oslobađanjem Knina, središta neprijateljske pobune u Hrvatskoj, već drugog dana operacije ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj operacije “Oluja” i cijelog Domovinskog rata.
Točno u podne, u subotu, 5. kolovoza 1995., na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava. Time je označeno oslobođenje Knina, koji je bio središte i simbol srpske pobune i sjedište samoproglašene i međunarodno nepriznate Republike Srpske Krajine. U “Oluji” su poginula 174 hrvatska vojnika i redarstvenika, a ranjeno ih je više od 1400.
Kratko, samo 84 sata. “Oluja” je počela 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro i najavila je kraj srpske okupacije koja je počela u ljeto 1990. Petoga kolovoza oslobođen je Knin, a hrvatske su snage došle na granicu s BiH. Idući dan, 6. kolovoza, hrvatske su snage oslobodile Plaško, Lički Osik, Vrhovine, Obrovac, Korenicu, Slunj i Plitvice, a već 7. kolovoza tadašnji ministar obrane objavio je završetak operacije.
Nakon “Oluje” ostalo je osloboditi hrvatsko Podunavlje (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), što je mirnom reintegracijom uz Prijelaznu upravu Vijeća sigurnosti UN-a završeno tek 15. siječnja 1998.
Dvadeseta obljetnica “Oluje”, uz proslavu 5. kolovoza u Kninu, obilježena je prvi put i svečanim vojnim mimohodom 4. kolovoza u Zagrebu. U mimohodu su sudjelovale pješačke, zrakoplovne te motorizirane, mehanizirane i oklopne postrojbe s različitim borbenim i neborbenim vozilima.
Zapovijed za početak svečanog mimohoda dala je predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon toga slijedio je početak vojnog dijela mimohoda s tri počasna plotuna iz šest topova M1-4/50 kalibra 76 mm Topničko-raketne pukovnije Zapovjedništva za obuku i doktrinu „Fran Krsto Frankopan”. Potom su tri borbena zrakoplova MiG-21 preletjeti preko Ulice grada Vukovara, nakon čega je slijedio mimohod pješačkih postrojba u kojem je predviđeno sudjelovanje više od 2500 pripadnika, dok je u mehaniziranoj postrojbi, nakon pješačke, sudjelovalo više od 300 borbenih i neborbenih vozila i tehnike.
Branka Pavić Blažetin
