Početak bilo čega, pa tako i nove godine, budi u nama očekivanja. Nadamo se novom, kao što i kaže sam naziv nova godina. Novom početku radnoga tjedna, novim izazovima, ostvarenju zacrtanih želja i obećanja. Istekom pijeska u satu 2014. godine obećali smo sami sebi kako ćemo paziti na zdravlje, više se baviti sobom i svojima, zacrtali smo si osobne i poslovne ciljeve. Koliko od toga možemo ostvariti ili koliko snage ćemo naći za njihovo ostvarivanje, pokazat će vrijeme.
Blagdani su iza nas. Blagdansko ozračje zatvorili smo sa Sveta tri kralja, te ušli u vrijeme raspojasanih poklada, kako bismo se osnažili za četrdesetodnevnu korizmu. Dakle slijedi vrijeme u kojima se na raznoraznim balskim veselicama okupljaju Hrvati u Mađarskoj i njihovi prijatelji, na balovima u organizacijama mjesnih hrvatskih samouprava. Ima ih raznoraznih, od seoskih do gradskih, s mjesnim sastavima ili orkestrima iz nekoga drugoga kraja, a poneki i s velikim estradnim imenima. Ima ih dobrotvornih i onih drugih.
Dužnosnici i političari koji žele obići nadolazeće balove imat će pune ruke posla. Uvijek me iznenađuju balovi i koncerti. Ako bi netko uzeo sebi truda i pobrojio sve one koji nazoče njima, recimo svakoga posebice, dobio bi zavidnu brojku. Ali što znači brojka i statistika u tijeku očuvanja jezika i identiteta, hrvatske samobitnosti u Mađarskoj. Malo. Zaista malo. Krajem prošle godine nazočila sam svečanosti dodjele stipendije Zaklade čika-Matije Kovačića. Zaklada je utemeljena prije dvadeset godina sredstvima njezina utemeljitelja. Do današnjeg dana nagradila je 117 stipendista. Mađarska je vlada prije nekoliko godina utemeljila narodnosnu stipendiju. Velika je to stipendija koju dobitnici, učenici srednjih škola dobivaju tijekom dvije godine. Čika-Matijina stipendija skromnija je, a ove ju je godine dobilo devetnaest podnositelja zahtjeva. Hrvatska samouprava Šomođske županije također krajem godine dodijelila je stipendije. Ima vjerojatno i drugih o kojima ne znamo. Vrijedne geste. Čudno je kako vrhovno političko tijelo Hrvata u Mađarskoj nema instituciju stipendije. Moglo bi je imati temeljem ocjene izvrsnosti njezinih podnositelja. Zamislite da je prije dvadeset godina utemeljenjem vrhovnoga političkog tijela Hrvata u Mađarskoj utemeljena zaklada čija bi se glavnica obogaćivala godišnje recimo s jednim milijunom forinti. Koliko bismo izvrsnih mladih ljudi mogli godišnje i danas pomagati na njihovu životnom putu školovanja i usmjeravati ih k očuvanju hrvatskoga jezika, kulture i hrvatske samobitnosti u Mađarskoj?
Branka Pavić Blažetin
