U trećoj smo nedjelji došašća. Iza nas je koncert, slobodnog ulaza, u glavnoj ulozi s Miroslavom Škorom, ali bez najavljivanih Ladarica u budimpeštanskoj dvorani Instituta „Balassi“, u organizaciji Neprofitnog poduzeća za kulturnu, izdavačku i informativnu djelatnost Croatica. Božićni koncert. Pred nama je još jedan Božićni koncert u pečuškoj koncertnoj dvorani „Kodály“ sa Zlatkom Pejakovićem. Menadžerska je tajna kolika je gaža dvojice pjevača, možemo samo nagađati i pogađati. Oduševljenje je zavladalo kada se čulo da je budimpeštanski koncert besplatan te su autobusi pristigli iz Baranje, Zale, Podravine, Bačke, Gradišća... iako je bio radni dan, ponedjeljak, krenulo se na put. Našlo se i podosta sponzora.
Pratim poticaj vjernika u Koljnofu, u ovom adventskom razdoblju svakoga dana zajedničko okupljanje oko jednog od okićenih koljnofskih prozora uz topli napitak i molitvu. Kada je 26. studenoga Mađarska željeznica krenula s posebnim vlakom na izlet u Zagreb, u njemu je sjedilo umalo šesto putnika. Gotovo su sva mjesta bila unaprijed rasprodana. Tko bi mislio da će iz Pečuha vlakom u Zagreb krenuti toliko ljudi, među njima, kako saznajem, bilo je i mnoštvo Hrvata iz grada i okolice te veliki broj mađarskih prijatelja. Tako i jedna od mojih prijateljica, koja se prošetala Zrinjevcem i užim središtem grada, Ilicom, pojela sa svojom prijateljicom ručak, i uvečer oko deset već bila u svome pečuškom stanu, s obiljem prekrasnih dojmova premda zagrebački adventski sajam tada još nije počeo.
Čujem kako ovoga prosinca mnogi putevi vode u Zagreb, gdje se na 30 različitih mjesta održava “najbolje došašće u Europi”, što je lani potvrdio i portal European Best Destinations. Govore da će se popiti hektolitri kuhanog vina, pojesti tone kobasica, a sve pod tisućama lampica na koje su potrošeni milijuni. Trošiti čarobna je riječ u vremenu iščekivanja, trošiti...
Ima u našim gradovima, takoreći u svima došašća, programa bezbroj, kućica po glavnim trgovima i sporednim ulicama s ponudom svega i svačega, potrebnog i nepotrebnog, kuhanog vina i čaja, šalica, kuhano vino toče u šalicu i onda je doneseš kući za uspomenu. Meni je još u sjećanju prekrasno adventsko druženje i program u nekom malom baranjskom naselju koje nastanjuje mala, svakim danom sve manja zajednica šokačkih Hrvata. O tome razmišljam u trećoj nedjelji došašća dok se spremam početi mirisom brašna i vanilije, jabuka i cimeta ispuniti prostore svoga doma. Osjećam miris tamjana i pucketanje vatre, sve više razmišljam o fritulama kao nezamjenjivom božićnom ugođaju, a i jabuci s kovanicama koju su postavili na stol s krunicom (patricom) i svijećom – sve me to vraća u djetinjstvo i zaustavlja na trenutak lutanje mojih misli. Treba ubrati bor i mahovinu, na koju ćemo položiti Krista i po kojoj ćemo tiho hodati noseći mu darove, kako ga ne bismo probudili. Pokušajmo zaboraviti „prehudost“ svijeta i nadati se spasenju koje nam nudi rođeni Božić.
Branka Pavić Blažetin
