U Velikom smo tjednu. Tjednu patnje. Tjednu Muke Gospodnje. Na dan Cvjetnice mnoštvo oduševljenih dočekalo je i pratilo Isusa na njegovu putu iz Betanije, što na hebrejskome znači kuća milosrđa, u Jeruzalem (na hebrejskome grad mira). Dočekali su ga kao kralja, kao pobjednika kojem se zaklinju na odanost. Pozdravljali Spasitelja maslinovim i palminim granama, rasprostirali svoje haljine. Već je tada znao da je izabrao patnju.
Ali ona je bila njegov izbor, znak koji nam je pokazao i pokazuje da uvijek postoji mogućnost izbora. Očekivali su spasenje, a sami nisu izabrali put k njemu. A svega pet dana poslije okrenuli su mu leđa i zanijekali ga i najvjerniji učenici, a mnoštvo je tražilo njegovu smrt, i raspeće, kao da je najgori razbojnik. Tolika slabost i toliko odricanje jer ga nisu mogli oblikovati prema svojim prizemnim dnevnim ljudskim kriterijima. Nisu znali da on zna i vjeruje u Oca, predajući mu se u ruke, uskrsnuvši treći dan po Svetom pismu i uzašavši na nebo. Poručio nam je: Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Ivan 11,26). Jedan od supatnika na križu pokraj njega povjerovao mu je u svojoj patnji, imao je mogućnost izbora, drugi ne. Obratili su mu se ovako: Prvi riječima «Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!», a drugi «Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje (Luka 23,42)». Oslobođeni straha i sumnja, možemo činiti velike stvari. Vjerujući u njih, birajući put za koji smo sigurni da nas vodi k spasenju. Kao i sve što je ovozemaljsko, i uskrsnuće je pitanje izbora, ufanja, nade i vjere. Vjere u Isusove riječi: «Blago onima koji ne vidješe – a povjerovaše (Ivan 20:29). Svi smo mi nevjerne Tome, sumnjičavci, izrasli u materijaliziranome svijetu u kojem vjera u istinu, pravdu, sve se manje bira kao mogućnost. Patnja kao mogućnost koju nam pokazuje uskrsli Krist daleka je od hedonističkog poimanja života i svijeta. U Velikome tjednu listam hrvatsku uskrsnu liriku. Toliko prelijepih stihova o Golgoti, kamenu, sjeni, domu, križu i uskrsnuću... Hrvatska pjesnikinja tako u jednome svom stihu kaže: Stojim – a nad moju glavu / Bog polaže ruke dvije: / «Pođi k njima. Al’ ne plači, / Jer je patnja dar jedini/ Iz kog iskra živa bije.» Klija kao i proljeće u svom cvatu novoga života, rađanja... proljeće koje odganja sumnje o Gospodinovu uskrsnuću!
Branka Pavić Blažetin
