Glasnik.hu

Switch to desktop

Glasnikov tjedan

Branka juliusI dok smo s radošću čitali i slušali kako je prilikom ustoličenja novi
sambotelski biskup pozdravio vjernike svoje biskupije, Hrvate na
hrvatskom jeziku, u nazočnosti sisačkoga biskupa, u glavi su nam se
vrtjele misli glede vjerskoga života Hrvata u Mađarskoj. I ne samo
vjerskoga. Vjera je stvar izbora, pa tako i kod Hrvata u Mađarskoj. Ako
se želi govoriti o vjerskom životu Hrvata u Mađarskoj poradi očuvanja
hrvatske samobitnosti, onda treba govoriti o vjerskim obredima na
hrvatskom jeziku, jer su tek oni u funkciji očuvanja nacionalne svijesti
i vjere na materinskom jeziku. Sve ostalo tek je okupljanje vjernika.


Nije to ništa drugačije ni s društvom koje je u kapmu, na "hrvatskoj
priredbi", zaposlenicima u hrvatskim institucijama, učenicima u školi,
plesačima u plesačnici, posjetiteljima na izložbi, družinom koja kuha,
stanovnicima koji slave dan sela ili hrvatski dan, ekipom koja igra
nogomet, orkestrom...

Ako se obredi okupljanja ne odvijaju na hrvatskom jeziku i u hrvatskoj
jezičnoj sredini ako nisu Hrvati većina koja komunicira na hrvatskom
jeziku, oni su tek zabava i nisu u funkciji očuvanja hrvatskoga
materinskog jezika, a bez jezika nema ni nacionalne samobitnosti, pa
niti hrvatskog identiteta. Znanje jezika preduvjet je stjecanja svih
znanja i spoznaja, zdravog i kritičnog promišljenja, koji će dovesti do
jasnog i „nekompleksnog“ zastupanja hrvatskih interesa Hrvata u
Mađarskoj. Možemo mi biti itekako lijepo obučeni i spremljeni, ali kada
ne znamo, niti možemo odgovoriti na osnovno pitanje koje nam se
postavlja, postajemo smiješni.

Ako se pak ne molimo na materinskom jeziku, onda nam nisu ni potrebni
hrvatski molitvenici, ako nemamo hrvatskih misa, onda smo osuđeni na
neimanje vjerske samobitnosti na materinskom jeziku. Crkve su po našim
tradicionalnim selima polako prazne, stanovništvo je ostarjelo i naviklo
na stare reflekse, ne zamjerati se. Oni koji su u narodnosnoj
„politici”, ne vole sučeljavanja, jer ispadnu loši dečki.

Sjedimo i razgovaramo kako bi trebalo napisati i potpisati pismo i
poslati “nadležnima” s hrvatskim željama i prijedlozima, kako bi pismeno
ostavili traga svojim potraživanjima. Ako ih imamo. I zaključuje se da
nema smisla. Već unaprijed i prije nego bi se itko prihvatio javnoga
posla koji mu nadaje njegov položaj i uloga koje se prihvatio. Tako će
se teško koraknuti naprijed, čekajući da netko drugi, i ne znajući za
njih, udovolji tvojim pravima, željama i molbama. Pisati je potrebno,
tražiti, jer ako je molba i želja, prijedlog i traženje odbijeno, imaš
potvrdu da si bar pokušao i pokušavaš raditi svoj posao. Potvrdu za
nadolazeće naraštaje koji će čuvati hrvatsku riječ u Mađarskoj.

Branka Pavić Blažetin

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version