Logo

Glasnikov tjedan

Kategorija: Urednička kolumna

Branka-juliusOtpočela je još jedna nova školska godina. Tako i u školama u kojima se podučava hrvatski jezik u Mađarskoj. Njih i nema prevelik broj. Stoga je i važno odrediti što je to hrvatska škola u Mađarskoj. Državna je politika prije sedamnaest godina, kada govorimo o narodnosnim zajednicama u Mađarskoj, napravila iskorak na polju školstva. Tada je prva među svim narodnosnim zajednicama u Mađarskoj, upravo hrvatska, preuzela u održavanje jednu školsku ustanovu. Državna samouprava (HDS) Hrvata u Mađarskoj preuzela je u svoje održavanje santovački Hrvatski vrtić, osnovnu školu i učenički dom. Bilo je to tada pitanje biti ili ne biti spomenute škole, čiji je opstanak bio upitan.

Ali istovremeno bila je to škola i selo, ljudi i učitelji s kojima je državna samouprava putem dijaloga i razgovora mogla ostvariti svoj cilj, početak izgradnje kulturne autonomije koju je zakon omogućavao. Znalo se i to, što, kaj, ča nam je činiti? Razgovaralo se tada s mnogima, ali mnogi su odbijali i pomisao biti dijelom kulturne autonomije Hrvata u Mađarskoj.

O tempora o mores, rekli bi stari Rimljani.

Gdje imati škole? Tamo gdje ima djece, u našem slučaju djece hrvatskog podrijetla. Gdje ćemo s tom istom djecom moći napuniti razrede u projekcijama najmanje sljedećih deset godina. Za to su nam potrebni jasni strateški planovi, koji nisu plod trenutnoga političkog trenutaka. Jer nije nam svejedno je li u razredu koji broji dvadeset učenika, imamo petnaest ili pet Hrvata. Nije svejedno učiteljici koja mora ostvarivati dvojezični narodnosni hrvatski program i sadržaj. Ako u tome ne uspijeva, onda ni mi ne odgajamo buduće hrvatske naraštaje. Da ni ne spominjem jednojezičnost kao mogućnost, koja je ispred nas.

Nedavno sam bila u prilici na okupu imati djecu školske dobi, učenike nižih i viših razreda. Potpuno sam se prenerazila kada sam shvatila da djeca koja pohađaju hrvatsku školu nisu ni čula za temeljne odrednice Hrvata u Mađarskoj. Čuli su tek neki, a oni su bili iz hrvatskih obitelji, i djed i baka, i mati i otac, bez obzira na mješoviti brak, uložili su napore u obiteljskome krugu kako bi čuvali i čuvaju jezik i kulturu predaka. Obitelj i škola dva su čimbenika koji su u dubokoj simbiozi u tijeku opstanka i sačuvanju samobitnosti Hrvata u Mađarskoj. Obitelj bez škole je malo, a škola bez hrvatske obitelji još manje.

Branka Pavić Blažetin

 

Tagged under: Glasnikov tjedan,
© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.