Glasnik.hu

Switch to desktop

Nakon demokratskih promjena u Mađarskoj i osamostaljenja te nezavisnosti Republike Hrvatske, stvoreni su preduvjeti za oživljavanje suradnje bačkih Hrvata, odnosno bačkih naselja s naseljima i ustanovama u matičnoj zemlji. Bački Hrvati u Mađarskoj krenuli su vlastitim putem sustavnije suradnje s matičnom Hrvatskom. U proteklih dvadesetak godina sedam povijesno hrvatskih naselja uspostavilo je suradnju s naseljima u Hrvatskoj, što se potvrdilo i okvirnim ugovorom o prijateljskoj suradnji. Na razini naselja, ili na razini hrvatskih samouprava i hrvatskih općina. Iako je bilo nekoliko pokušaja, nažalost, Bačko-kiškunska županija do danas nema prijateljsku županiju u Hrvatskoj. Došlo je vrijeme da se i to ostvari, po uzoru na suradnju prijateljskih naselja, u sklopu koje je ostvareno niz sadržajnih programa, uzajamnih susreta, povezivanjem kulturnih, športskih udruga, obrazovnih ustanova, pa i župnih ili vjerskih zajednica na razinu dvaju naselja. Podsjetimo da je prva službena suradnja uspostavljena između grada Aljmaša i Općine Bizovac, 23. listopada 1994. godine u Aljmašu. Samo dobrih godinu dana poslije, 1996, Općine Petrijevci i santovačke Hrvatske samouprave. Međudobno je 2003. godine uspostavljena suradnja Baćina i Baćine u Općini Ploče, 2005. godine gradova Labina i Baje, 2009. obnovljena suradnja Vođinaca i Dušnoka – Seoske i Hrvatske samouprave. Zatim 2012. godine Gare i Topolja u Općini Draž. Posljednji sporazum o prijateljskoj suradnji sklopljen je 2013. između Kaćmara i Općine Velika. Posrijedi je suradnja prijateljskih naselja kojom se ostvaruje suradnja kulturnih, obrazovnih, športskih, vjerskih i civilnih udruga, te je spravom možemo smatrati sustavnom suradnjom. Što znači ovakva suradnja, nije pitanje, a o tome govore i izjave čelnika naselja i hrvatskih samouprava. Nedavno je u Kaćmaru održan trojni susret prijateljskih naselja Velike, Tavankuta i Kaćmara. „Ta suradnja bunjevačkohrvatskoj zajednici u Kaćmaru znači vrlo mnogo. Na taj način možemo uspješnije njegovati kulturu koja ima višestoljetnu tradiciju u Kaćmaru” – reče uz ostalo načelnik sela Endre Pál. Obostrano je izražena želja za boljim upoznavanjem i uspostavljanjem suradnje, potakli smo je prvo na razini Općine Čačinci i Hrvatske samouprave, da se predstavimo i bolje upoznamo, a onda bismo veze proširili na razini dvaju naselja. Kad odemo u matičnu zemlju, osjećamo se kao da smo kod kuće, a to je uvijek i nadahnuće da ne zaboravimo korijene i da očuvamo svoj materinski jezik i hrvatsku svijest – reče Stipan Mandić u povodu nedavnog boravka u Čačincima. Tako bi se uskoro mogla ostvariti nova, osma suradnja prijateljskih naselja u Bačkoj. Od 14 naselja u kojima djeluje hrvatska samouprava, prijateljsko naselje u Hrvatskoj nemaju još samo Baškut, Sentivan, Kečkemet, te Kalača koja je bila uporna u poticanju suradnje s Općinom Ploče, ali usprkos uzajamnim susretima nije ostvarena.

S. B.

Zahvaljujući kaniškoj Hrvatskoj samoupravi i njezinoj predsjednici, odnosno učestaloj pomoći Varaždinske biskupije, u Pomurju je opet održan prekrasan hrvatski regionalni duhovni program prilikom kojeg su vjernici mogli slušati bogoslužje na hrvatskome jeziku, pjevati prekrasne hrvatske duhovne pjesme. Sudjelujući na euharistijskome slavlju, ustanovila sam da se još uvijek osjeća nesigurnost vjernika prilikom molitava, a kod pjevanja crkvenih pjesama tekst se čita s papira. Kada sam upitala jednu tetu kako se osjeća na hrvatskoj misi i susretu crkvenih zborova, rekla mi je sa svojom jednostavnošću i iskrenošću: „Meni se jako vidi hrvatska meša, domaj se vek molim Otecnaš pak Svetomariju, hrvatski mi je lepše moliti. To sam nafčila od stare mame, to je ne moči zabiti. Lepe su mi i popevke, sam ne vidi mi se kaj se šteje, zakaj ne popevlu kaj več znadu.“ Molitva koja se nauči u obitelji na hrvatskome jeziku, to se ne zaboravlja, ali već je prošlo mnogo desetljeća otkada u obitelji mladi naraštaji ne uče molitvu na hrvatskome jeziku, možda ni na mađarskome jeziku, a kamoli duhovne pjesme. U modernijim vremenima i učenje molitve se prepušta crkvenoj ustanovi, kao što se prepušta učenje hrvatskoga jezika odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogi roditelji djece polaznika vjeronauka ne znaju se moliti hrvatski, a ne znaju govoriti ni hrvatski. U obiteljima gdje su još žive bake ili prabake, moli se na hrvatskome jeziku, ali dodir s njima sve je rjeđi, pa u tom pogledu na obitelj se ne može oslanjati. U Pomurju trenutno samo se u Kaniži održavaju hrvatske mise, rekla bih prigodno, jer redovito svaki mjesec ih nema (ono što ima to je zahvaljujući kaniškoj samoupravi). U selima gdje živi veći broj Hrvata, u kojima još žive stariji ljudi, i doma se mole i na hrvatskome jeziku. Njima već nije lako otputovati u grad da sudjeluju na hrvatskome misnom slavlju, uspijevaju ako im dijete može pomoći u prijevozu ili im netko osigura prijevoz. U tim naseljima nakon društvenih promjena izgrađene su i obnovljene prekrasne crkve, za njihovu izgradnju ili obnovu velik su dio dali Hrvati i novčano i fizičkim radom. Prije pet godina hrvatske samouprave potakle su da se postupno uvodi bogoslužje na hrvatskome jeziku u tim mjestima, naime tada je dobivena pomoć od Varaždinske biskupije, koja je osigurala svećenika, pa bi se misa održavala mjesečno jedanput u nekom od hrvatskih naselja. Velik bi bio napredak i glede očuvanja hrvatskoga jezika, mlađi vjernici privikli bi se na hrvatsku molitvu, na hrvatske duhovne pjesme s kojima se uči i jezik. To bi bila još jedna mogućnost uporabe hrvatskoga jezika. Iako je dobivena suglasnost i od mađarskih nadležnih biskupija, do redovitih održavanja hrvatskih misa u hrvatskim naseljima, zbog raznih nesuglasica koje su možda i danas nerazumljive, nije došlo. Da se i narečeni nesporazumi riješe, netko od vjernika na susretu je zamolio sve okupljene da svi u jedan glas pjevaju za pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije.

Bernadeta Blažetin

Neki iz našega neposrednog prekograničnog susjedstva ponovno se upliću u ono što ih se ne tiče, a čine to bez ikakva prava i temelja. Napisom u svome glasilu „Bunjevačke novine”, pod naslovom „Ususrit trećem pokušaju priznavanja bunjevačke nacionalne manjine u Mađarskoj” iznose mnoge netočnosti, neistine.

Opširnije...

Iza parlamentarnih smo izbora. Koliko su bili uspješni za narodnosti, može svatko prosuditi, ali to je sigurno da smo bogatiji s jednim iskustvom koji možda daje neke smjernice i za mjesne narodnosne izbore. Do listopada još ima pet mjeseci da se narodnosti pripreme glede uspješnih izbora, nakon čega će se moći utemeljiti mjesne, županijske narodnosne samouprave te državna samouprava. Zakon se i u tom pogledu mijenjao, pa ovaj put neće se birati tzv. elektori iz čijih su redova izabrani zastupnici u županijsku i državnu organizaciju, nego će se izravno birati lista s kandidatima. Otkada postoji mogućnosti sastavljanja državnih lista (elektorskim sustavom biranja u zadnja dva mandata), iza državne liste stajao je Savez Hrvata u Mađarskoj. Po svemu sudeći, prilikom predstojećih izbora hrvatska zajednica imat će najmanje dvije liste (možda i više). Neke od hrvatskih regija ne žele se pridružiti Savezovoj listi, nego žele postaviti samostalnu državnu listu. Zbog čega su tako odlučile?

 

Vjerojatno ima razloga, netko misli da je to loša stvar za našu zajednicu jer  će njihove članove podijeliti, no, mislim, to se i do sada znalo da pripadnici naše zajednice u nekim pitanjima nisu bili istoga mišljenja, ali to je potpuno prirodno. Tamo gdje su dva čovjeka, tamo su često i dva mišljenja, i kineska poslovica kaže: „Gdje nema nesloge, tamo nema ni sloge.“ Izborni zakon daje mogućnosti da narodnosti unutar svoje zajednice biraju, između ponuđenih lista nešto slično kao što su parlamentarni izbori. Nudi mogućnost da bilo koja hrvatska organizacija koja udovolji kriterijima postavi i državnu listu. Ovo daje mogućnost za pravu kampanju, dakle oni koji postavljaju državnu listu trebaju se natjecati za pridobivanje glasova. Ona lista koja dobije više glasova, dobit će više mandata u državnoj samoupravi. Možda to nije ni tako loše jer će ovako aktivisti osjećati zbog čega trebaju raditi na terenu, moraju razmišljati o tome na koji način mogu pridobiti ljude za hrvatsku zajednicu. Konačno, svi kandidati na bilo kojoj listi, mislim, imaju isti cilj, raditi na tome da Hrvati na našim prostorima očuvaju svoju samobitnost, jezik, tradicije, kulturu... Ciljevi su isti, samo je možda način na koji to žele ostvariti različit. Jedan na jedan način, a drugi na drugi način, ali koji je pravi način, to se unaprijed ionako ne zna, to se većinom saznaje samo nakon četverogodišnjeg mandata, ali ni tada se ne može izreći kategorički da je učinjeno dobro ili loše. U svakom razdoblju ima pozitivnih dostignuća, pa i negativnih, često i oni koji su na čelu neke organizacije, zajednice itd. tek nakon određenog vremena saznaju je li učinjen pravi korak, takav koji vodi napretku. Ako se uzimaju u obzir sve opcije, razmotre se i neke moguće posljedice, onda je veća vjerojatnost da će se koraknuti u dobrom smjeru. Nadam se kako će svi hrvatski kandidati koji krenu na jesenskim izborima organizirati kampanju s odgovornošću, imajući u vidu interes hrvatske zajednice u cjelini, bez obzira jesu li na jednoj ili na drugoj listi, jer kineska poslovica kaže i to: „I dobro i zlo idu prema svojim posljedicama.“

Bernadeta Blažetin

Zvanaredno je bio bogat prošli tajedan u vjerski zgoditki na i izvan područja Gradišća, ali s našimi delegacijami. Petrovisko-nardanska mladina je mogla diozimati na 9. Sastanku hrvatske katoličanske mladine i doživiti iznimne trenutke u prelipom hrvatskom gradu Dubrovniku, koji je ljetos skupapozvao oko 40 000 mladih Hrvatov iz svih krajev stare domovine, a djelomično i iz Europe. Kad se posluša originalna snimka s riči gradišćanske peljačice i čuje se ovacija, aplauz za našu delegaciju na dubrovačkom trgu, človiku se i koža naježi. Rijetka je to ćut, zato i mislim da naša dica, ka su pravi srićniki da su tako daleko zašli i na takovu važnu priredbu, još vjerojatno nisu ni k sebi zašli iz zanosa sve one lipote s kom su se našli prilikom ovoga putovanja, i što su im omogućile petroviska fara i Hrvatska samouprava Petrovoga Sela.

 

S druge strane samo se ufati moremo da četverodnevni boravak na tlu stare domovine bila je, ali bi morala biti i prava lekcija iz tolerancije, strpljivosti i odgovornosti, s tim da se konačno shvati, ako negdo nije pravi vlasnik hrvatskoga jezika i govora, onda zapravo i nima što iskati na takovom okupljanju kade je hrvatska rič osnova i polazna točka komunikacije i razumivanja. Na sredini parka prirode, na otoku Visovcu su se početkom prošloga tajedna franjevci strefili u okviru male konferencije s gradišćanskimi duhovniki, a i s predstavniki rackih Hrvatov iz Dušnoka, ki jur ljeta dugo se vraćaju prijateljem pomoći, s njimi skupa provesti vrime, a kako su rekli, ne nazadnje i počvrstiti se u jeziku, vjeri i vlašćem hrvatstvu. Ta falačac zemlje, u vlasničtvu rijeke Krke, a širje i Nacionalnoga parka Krka, lipa je pelda za otvorenost, prirodnost i gostoljubivost. Vridan stalnoga spominjanja i duge povidajke, jer prilikom boravka človik si vik napunjuje baterije da za svakim rastankom jedno vrime izdura s timi pozitivnimi energijami, što „grabežljivo” nosi domom iz svakoga putovanja u matičnoj zemlji. Djelić toga Božjega blagoslova smo dostali i ove nedilje, ka je za nami, od gradišćanskohrvatskoga shodišća u jurskoj katedrali, kade je sudjelovala velika množina hrvatskih vjernikov i kade su naša srca dotaknuta da u gesta, riči i ponašanju budemo imali hrabrosti širiti rič Božju, njegovu istinu, a i radovati se u vjeri u skupnom zajedničtvu svih Hrvatov. Nepobjedljivo u hrvatskoj duši!

-Tiho-

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version