Glasnik.hu

Switch to desktop

Prošli dani su med Hrvati u Gradišću stali u znaku crikvenoga svečevanja duhovnih peljačev. U jednom vikendu su Petrovišćani čestitali veljek dvim dušobrižnikom, povodom 55-ljetnoga maševanja i zaredjenja Rafaela Krammera a i Ivana Šnellera. Od ovih skromnijih svečevanj smo skočili u Koljnof do veličanstvene svetačnosti jubilara Antala Németha. On je takaj slavio, samo u zlatnoj mašnoj opravi.

Opširnije...

Mi, pripadnici nacionalnih manjina mnogoput se pozivamo na svoje podrijetlo, smatrajući kako smo od svojih predaka naslijedili ono što nas čini pripadnikom određene narodnosti, jezična, kulturna obilježja, čime smo nešto drukčiji od većinskog naroda i većina od nas želimo i očuvati ta obilježja. Kako bi učvrstili svoje uvjerenje u onoga što jesmo, tražimo odgovore na temeljna pitanja: tko smo i odakle smo, pokušamo proučiti svoju lozu i svoje podrijetlopomoću sačuvanih zapisa i usmene predaje. Koliko je važno podrijetlo u osjećaju samobitnosti, odnosno koliko su „krivi” u tome geni koji su nositelji nasljednih svojstava potaklo me na razmišljanje naslov knjige „Geni na more zovu”.

Opširnije...

Nemamo razloga biti zadovoljni jer je do danas na popis hrvatskih birača registrirano upola, ili još manje pripadnika hrvatske zajednice nego što bismo mogli očekivati, čime bismo mogli biti zadovoljni. Jer izbori nisu samo mogućnost, nego i obveza svih pripadnika hrvatske zajednice, a njihova uspješnost i rezultat ovise o registraciji na popis hrvatskih birača. Njome se dokazuje svijest o nacionalnoj pripadnosti, ali i potvrđuje naša građanska i narodnosna dužnost.

Opširnije...

Nakon demokratskih promjena u Mađarskoj i osamostaljenja te nezavisnosti Republike Hrvatske, stvoreni su preduvjeti za oživljavanje suradnje bačkih Hrvata, odnosno bačkih naselja s naseljima i ustanovama u matičnoj zemlji. Bački Hrvati u Mađarskoj krenuli su vlastitim putem sustavnije suradnje s matičnom Hrvatskom. U proteklih dvadesetak godina sedam povijesno hrvatskih naselja uspostavilo je suradnju s naseljima u Hrvatskoj, što se potvrdilo i okvirnim ugovorom o prijateljskoj suradnji. Na razini naselja, ili na razini hrvatskih samouprava i hrvatskih općina. Iako je bilo nekoliko pokušaja, nažalost, Bačko-kiškunska županija do danas nema prijateljsku županiju u Hrvatskoj. Došlo je vrijeme da se i to ostvari, po uzoru na suradnju prijateljskih naselja, u sklopu koje je ostvareno niz sadržajnih programa, uzajamnih susreta, povezivanjem kulturnih, športskih udruga, obrazovnih ustanova, pa i župnih ili vjerskih zajednica na razinu dvaju naselja. Podsjetimo da je prva službena suradnja uspostavljena između grada Aljmaša i Općine Bizovac, 23. listopada 1994. godine u Aljmašu. Samo dobrih godinu dana poslije, 1996, Općine Petrijevci i santovačke Hrvatske samouprave. Međudobno je 2003. godine uspostavljena suradnja Baćina i Baćine u Općini Ploče, 2005. godine gradova Labina i Baje, 2009. obnovljena suradnja Vođinaca i Dušnoka – Seoske i Hrvatske samouprave. Zatim 2012. godine Gare i Topolja u Općini Draž. Posljednji sporazum o prijateljskoj suradnji sklopljen je 2013. između Kaćmara i Općine Velika. Posrijedi je suradnja prijateljskih naselja kojom se ostvaruje suradnja kulturnih, obrazovnih, športskih, vjerskih i civilnih udruga, te je spravom možemo smatrati sustavnom suradnjom. Što znači ovakva suradnja, nije pitanje, a o tome govore i izjave čelnika naselja i hrvatskih samouprava. Nedavno je u Kaćmaru održan trojni susret prijateljskih naselja Velike, Tavankuta i Kaćmara. „Ta suradnja bunjevačkohrvatskoj zajednici u Kaćmaru znači vrlo mnogo. Na taj način možemo uspješnije njegovati kulturu koja ima višestoljetnu tradiciju u Kaćmaru” – reče uz ostalo načelnik sela Endre Pál. Obostrano je izražena želja za boljim upoznavanjem i uspostavljanjem suradnje, potakli smo je prvo na razini Općine Čačinci i Hrvatske samouprave, da se predstavimo i bolje upoznamo, a onda bismo veze proširili na razini dvaju naselja. Kad odemo u matičnu zemlju, osjećamo se kao da smo kod kuće, a to je uvijek i nadahnuće da ne zaboravimo korijene i da očuvamo svoj materinski jezik i hrvatsku svijest – reče Stipan Mandić u povodu nedavnog boravka u Čačincima. Tako bi se uskoro mogla ostvariti nova, osma suradnja prijateljskih naselja u Bačkoj. Od 14 naselja u kojima djeluje hrvatska samouprava, prijateljsko naselje u Hrvatskoj nemaju još samo Baškut, Sentivan, Kečkemet, te Kalača koja je bila uporna u poticanju suradnje s Općinom Ploče, ali usprkos uzajamnim susretima nije ostvarena.

S. B.

Zahvaljujući kaniškoj Hrvatskoj samoupravi i njezinoj predsjednici, odnosno učestaloj pomoći Varaždinske biskupije, u Pomurju je opet održan prekrasan hrvatski regionalni duhovni program prilikom kojeg su vjernici mogli slušati bogoslužje na hrvatskome jeziku, pjevati prekrasne hrvatske duhovne pjesme. Sudjelujući na euharistijskome slavlju, ustanovila sam da se još uvijek osjeća nesigurnost vjernika prilikom molitava, a kod pjevanja crkvenih pjesama tekst se čita s papira. Kada sam upitala jednu tetu kako se osjeća na hrvatskoj misi i susretu crkvenih zborova, rekla mi je sa svojom jednostavnošću i iskrenošću: „Meni se jako vidi hrvatska meša, domaj se vek molim Otecnaš pak Svetomariju, hrvatski mi je lepše moliti. To sam nafčila od stare mame, to je ne moči zabiti. Lepe su mi i popevke, sam ne vidi mi se kaj se šteje, zakaj ne popevlu kaj več znadu.“ Molitva koja se nauči u obitelji na hrvatskome jeziku, to se ne zaboravlja, ali već je prošlo mnogo desetljeća otkada u obitelji mladi naraštaji ne uče molitvu na hrvatskome jeziku, možda ni na mađarskome jeziku, a kamoli duhovne pjesme. U modernijim vremenima i učenje molitve se prepušta crkvenoj ustanovi, kao što se prepušta učenje hrvatskoga jezika odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogi roditelji djece polaznika vjeronauka ne znaju se moliti hrvatski, a ne znaju govoriti ni hrvatski. U obiteljima gdje su još žive bake ili prabake, moli se na hrvatskome jeziku, ali dodir s njima sve je rjeđi, pa u tom pogledu na obitelj se ne može oslanjati. U Pomurju trenutno samo se u Kaniži održavaju hrvatske mise, rekla bih prigodno, jer redovito svaki mjesec ih nema (ono što ima to je zahvaljujući kaniškoj samoupravi). U selima gdje živi veći broj Hrvata, u kojima još žive stariji ljudi, i doma se mole i na hrvatskome jeziku. Njima već nije lako otputovati u grad da sudjeluju na hrvatskome misnom slavlju, uspijevaju ako im dijete može pomoći u prijevozu ili im netko osigura prijevoz. U tim naseljima nakon društvenih promjena izgrađene su i obnovljene prekrasne crkve, za njihovu izgradnju ili obnovu velik su dio dali Hrvati i novčano i fizičkim radom. Prije pet godina hrvatske samouprave potakle su da se postupno uvodi bogoslužje na hrvatskome jeziku u tim mjestima, naime tada je dobivena pomoć od Varaždinske biskupije, koja je osigurala svećenika, pa bi se misa održavala mjesečno jedanput u nekom od hrvatskih naselja. Velik bi bio napredak i glede očuvanja hrvatskoga jezika, mlađi vjernici privikli bi se na hrvatsku molitvu, na hrvatske duhovne pjesme s kojima se uči i jezik. To bi bila još jedna mogućnost uporabe hrvatskoga jezika. Iako je dobivena suglasnost i od mađarskih nadležnih biskupija, do redovitih održavanja hrvatskih misa u hrvatskim naseljima, zbog raznih nesuglasica koje su možda i danas nerazumljive, nije došlo. Da se i narečeni nesporazumi riješe, netko od vjernika na susretu je zamolio sve okupljene da svi u jedan glas pjevaju za pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije.

Bernadeta Blažetin

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version