Glasnik.hu

Switch to desktop

Engleska kao obećana zemlja

Engleska kao_obecana_zemlja_2Hrvati u Mađarskoj poznati su po marljivosti, još i za socijalističkog poretka putovahu dvjesta-trista kilometara na posao unutar zemlje, no danas su trendovi već drukčiji, udaljenost je možda ista, ali zemlja je druga. Nakon ulaska Mađarske u Europsku Uniju otvorile su se mogućnosti na tržištu rada i u zapadnoeuropskim zemljama. Mnogi koji stanuju blizu austrijske granice, tako i naši gradišćanski Hrvati, lako se odlučuju za posao u susjednoj zemlji, jer oni ne trebaju napustiti ni svoja ognjišta. Pomurski Hrvati također su dosta blizu Austriji, ali zbog veće daljine moraju na tjedan-dva napustiti svoje obitelji. Mlađi su se naraštaji uputili dalje, u Njemačku, Englesku, Švicarsku ili u neku drugu zemlju, tko radi bolje zarade, tko zbog dugogodišnje nezaposlenosti, a netko zbog znatiželje. Iz Sumartona i Serdahela više od pedeset mladih radi u udaljenijim europskim zemljama, a jednako toliko u susjednoj Austriji.

Sumartonkinja Nikoleta odabrala je dalju europsku zemlju, Englesku. Pošto je diplomirala ekonomiju na đurskom fakultetu i zaposlila se u načelnikovu uredu svoga rodnog mjesta, 2007. godine odlučila je napustiti Mađarsku i iskušati svoju sreću u Engleskoj.

 

Sedam je godina prošlo otkako si se uputila u Englesku, sjećaš li se još tih dana?

– Naravno, to je bila velika odluka u mom životu. Nakon diplome sam se zaposlila u Sumartonu, ali nekako nisam bila zadovoljna, željela sam nešto drugo i uvijek sam razmišljala o tome da odem u Englesku. Moj jedan prijatelj već je bio vani otprije, pa me je i on zvao, ali tada tamo nije bilo radnoga mjesta, i ja sam se javila preko interneta. Neka mađarska tvrtka oglasila je da traže radnike za neki restoran u Engleskoj, i na to sam se javila. Imala sam sreću. Oni su mi sve riješili, i smještaj i posao. Došli su po mene u zračnu luku i sve su mi pomogli, a za to nisam trebala ni platiti. Bilo im je hitno jer tada se otvorio taj talijanski restoran gdje sam i ja radila. Otišla sam u četvrtak, a već u petak sam radila. Drugi tjedan sam već i plaću dobila.

Dakle onda si već dosta dobro znala engleski.

– I ja sam mislila da dobro znam, ali kada sam došla tamo, gotovo ništa nisam razumjela, no s vremenom sam, naravno, usvojila tamošnji izgovor.

Gdje si počela raditi?

– Bila sam konobarica u gradu Sodburyu; bile su tamo dvije Mađarice, pa mi je tako lakše bilo; jedna od njih je moja najbolja prijateljica. Tada sam mnogo radila, svaki dan 11 sati, ali sam dobro zarađivala, no na to nisam bila fizički pripremljena, restoran je imao kat i morala sam mnogo po stubama hodati i dobila sam neku upalu zglobova, dva dana sam ležala, no, srećom, pomogli su mi neki lijekovi koje sam tamo kupila.

Nisi tada mislila da se vratiš doma?

– Ne, odluka mi je bila čvrsta.

Kako si se privikla na novu okolinu? Lako stječeš prijatelje?

– Nikad nisam lako stupala u dodir s ljudima, ali s onim Mađarima koji su bili tamo odmah sam se sprijateljila. Bili smo kao jedna obitelj, osjećali smo da možemo računati jedan na drugog. Tada mi nije bilo lako jer kada sam otišla, bio je studeni, i za Božić nisam mogla kući, ali prijatelji su mi mnogo pomogli. Tu sam radila osam mjeseci, pa sam poslije prešla u grad Stevenage, malo bliže Londonu, tamo sam također radila kao konobarica, gdje sam dobila promaknuće i postala supervizorica (voditeljica). Posao je bio malo lakši, a i dobro plaćen. Mislim da su me svugdje prihvatili i uvijek sam nailazila na dobre ljude, sada već i u Engleskoj imam jako dobre prijateljice.

Kako se može živjeti iz te plaće, na što trebaš trošiti?

– Smještaj, odnosno podstanarstvo je skupo, zato sam sada odlučila kupiti stan.

Zar za sedam godina si uspjela toliko uštedjeti da si kupiš stan?

– Da, zapravo u početku sam trošila samo na podstanarstvo, na hranu nisam trebala trošiti jer sam je dobila besplatno na poslu, na zabavu nisam trošila jer sam mnogo radila, pa na to nisam imala vremena. Želi li tko mnogo zaraditi, onda ne može imati privatan život. Sada radim već znatno lakši posao u gradu Hitchinu, radim kao voditeljica prodaje kod jedne tvrtke koja prodaje električne dijelove, memorije. Tu imam dosta slobodnoga vremena, radim samo osam sati i svaki vikend mi je slobodan, ne radim za vrijeme praznika. Doduše, ne zarađujem tako mnogo kao kad sam bila konobarica, ali još i sada mogu uštedjeti otprilike 30% svoje plaće. Imam dosta prijatelja, često idemo u pab, na koncerte, športska događanja, na izlete.

Jednom si i prekinula tamošnji boravak, zašto?

– Nakon dvije godine došla sam doma jer sam osjećala da mi je dosta, ali onda sam shvatila da mi nedostaje tamošnji život, osjećala sam se negdje između, htjela sam biti i tu i tamo, i onda sam se vratila.

Kažeš da ćeš kupiti stan u Engleskoj, dakle razmišljaš ostati tamo?

– Mnogi mi to kažu, ako tamo kupim stan, onda ću i ostati tamo. Ne znam, sada ću kupiti stan jer je podstanarstvo jako skupo i tako će mi mnogo više ostati od zarade, ali ne planiram daleku budućnost, i stan se može prodati ako ne želim više tamo biti. Ne znam kako bih se snašla u Mađarskoj, ne vidim što bih mogla raditi iako smo već razmišljale sa sestrom, koja živi u Sumartonu s mamom.

Još uvijek dobro govoriš hrvatski, jesi li imala priliku sresti Hrvate u Engleskoj?

– Hrvate nisam srela, samo Mađare, ali sada gdje radim, katkad vježbam hrvatski jezik, naime naša tvrtka trguje i s hrvatskim i sa slovenskim poduzetnicima, pa kada sam im se obratila hrvatski, bili su presretni. U početku mi je jako nedostajala hrvatska glazba i hrvatska kultura, jer nisam imala ni internet, sada preko interneta mogu slušati glazbu ili čitati. Lakše mi je da preko interneta mogu češće razgovarati sa svojima. 

Što ti najviše nedostaje u Engleskoj?

– Obitelj.

Engleks kao_obecana_zemlja_1

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version