gl

Switch to desktop Register Login

Stota obljetnica smrti velikog književnika Antuna Gustava Matoša

AGM 4„Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.”

 

Početni stihovi soneta Utjeha kose poznati su svim učenicima hrvatskih gimnazija. Oni su bili prvi susret učenika – pa tako i moj – s pjesnikom i značili uvod u njegov svijet i u hrvatsku novu liriku. Moj drugi susret s njim dogodio se dvije godine poslije u Zagrebu prilikom šetnje ulicama Gornjega grada. Ugledala sam ga na Strossmayerovu šetalištu. Bezbrižno je sjedio na klupi prekriženih nogu. Njega ovako smještenog među nas prolaznike doživljavali smo kao našega suvremenika koji poziva da sjednemo kraj njega i zajedno s njim promatramo Zagreb. Tko je on? On je središnja ličnost hrvatske moderne.

Antun Gustav Matoš rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku na području zapadnoga Srijema. Obitelj mu potječe iz Plavne i Kaćmara. Ubrzo nakon rođenja seli se s roditeljima u Zagreb. Poslije je sam zapisao i znao je reći da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.

Kao vojni bjegunac svoje prognaničke godine proveo je u gradovima (Beč, Ženeva, Beograd i Pariz) koji su višestruko obilježili njegov život i njegovo stvaralaštvo. Poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, 1908. godine konačno je amnestiran i vratio se u Zagreb. Od tada do smrti živi u Zagrebu.

U književnost je na velika vrata ušao 1892. godine pripoviješću Moć savjesti – objavljena u uglednom Vijencu – koja je naznačila početak razdoblja moderne.Ta novela izaziva pozornost javnosti jer se mladi Matoš, protiv svih pravila tada dominirajuće realističke škole, usuđuje napisati pripovijest u kojoj je apstrakcija i simbolika zamijenila poetiku hrvatskih realista. Već tu pokazuje pravu stranu svoga talenta: smisao za oštar humor, satiru, sklonost prema neobičnom i fantastičnom. To su osobine koje će se razviti u posebnim prilikama u kojima se Matoš, emigrant, grabancijaš, boem i beskućnik, nalazio zapravo do kraja života.

Živeći isključivo od književnoga i novinarskoga rada, stvorio je vrlo opsežan opus, koji sadrži pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke. Politički je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini. Akademik Dubravko Jelčić o njemu je rekao kako on nije bio samo hrvatski pjesnik, nego i pjesnik Hrvatske.

Prve tri knjige njegove novelistike Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909) izrasle su na društvenoj i političkoj pozadini događaja u Hrvatskoj. To su priče o „našim ljudima“, domaćim prilikama i stvarnim junacima što ih je susretao u životu (Nekad bilo – sad se spominjalo) te priče bizarnih sadržaja s dominacijom čudaka (Camao). Najviši književni domet ostvario je u pripovijetkama s motivom idealne ljubavi, primjerice u Balkonu i Cvijetu s raskršća.

Poezijom se neprekidno počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je 80-ak pjesama. Njegove su najpoznatije pjesme Jesenje veče, Utjeha kose, Srodnost, Notturno i 1909., a skajkavskom pjesmom Hrastovački nokturno hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju.

No kao što je težeći skladom i harmonijom pjesničkog jezika obogatio hrvatsko pjesništvo, tako je i u kritici, polemici, feljtonistici, pa i putopisnoj prozi Naši ljudi i krajevi, Vidici i putovi – Matoš uveo visoka i stroga stilska mjerila.

Stota obljetnica Matoševe smrti bila je obilježena na mnogim mjestima u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Tako je to bilo i u čitaonici Gradske knjižnice u Subotici pomoću organizacije Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatske čitaonice i subotičke Gradske knjižnice. U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu održana je svečana akademija gdje se govorilo o njegovoj književnoj veličini i o jedinstvenosti njegove osobnosti. U Tovarniku je pri kraju uređenje književnikove rodne kuće, koji će biti i muzejski prostor i mjesto gdje se iskušavaju različita kulturna iskustva.

U Kaćmaru, u Bačkoj, od 2002. godine održava se spomen-dan na Matoša, a 2003. godine postavljena je i spomen-ploča u Narodnosnoj kući. Naime njegov djed Grgo Matoš rođen je u Kaćmaru. U Pečuhu, u organizaciji Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, 17–18. listopada održat će se međunarodni kroatistički skup gdje će jedna od tema biti i nenadmašni A. G. M.

Ovaj veliki umjetnik i stvaratelj umro je od raka grla 17. ožujka 1914. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Danas po njemu ime nose mnoge škole i ulice te brojna kulturna društva.

Za kraj jedan savjet učenicima i maturantima: ako tijekom svojih odgovaranja spomenete kako je ove godine obljetnica smrti pjesnika koji je u velikoj mjeri pridonio formiranju hrvatskoga književnog standarda, zasigurno ćete iznenaditi svoje profesore i zaraditi lijepu ocjenu.