Svakoj narodnosnoj zajednici velika je radost ako u svojim redovima pronalazi nadarene mlade ljude. Za njezinu budućnost vrlo je važno da ih u njihovim prvim pokušajima prati i pomaže i ukoliko može pruža im mogućnost za ostvarenje samoga sebe. Ovaj put naš tjednik pomaže jednoj budućoj pjesnikinji da podijeli s čitateljstvom svoje pokušaje u stvaranju umjetnosti riječi. Monika Ptičar, studentica arheologije na Sveučilištu u Pečuhu, ponovno se latila pisanja pjesama i odlučila to podijeliti i s ljubiteljima poezije preko naših novina.
Monika Ptičar rođena je u Kaniži, svoje djetinjstvo provela u Sumartonu i u Vrankovcu u Krapinsko-zagorskoj županiji u Hrvatskoj. Osnovnu je školu pohađala u Svetom Križu Začretju, u budimpeštanskom HOŠIG-u, a od drugog polugodišta sedmog razreda u Osnovnoj školi Katarine Zrinski u Serdahelu. Srednjoškolske je godine provela u Hrvatskoj osnovnoj školi i gimnaziji Miroslava Krleže u Pečuhu, gdje je i maturirala 2011. godine. Sada studira smjer arheologije na pečuškome Filozofskom fakultetu. U serdahelskoj osnovnoj školi, na nagovor nastavnica hrvatskoga jezika, poslala je nekoliko puta svoje sastavke i pjesme za Hrvatski glasnik, i sada nam se opet javila sa svojim zrelijim razmišljanjima o ljubavi, svojim uspomenama i sreći. Osim arheologije, ubuduće bi se željela ozbiljnije baviti i pisanjem, što joj je zasada samo osobni užitak.
Beta
Quinque Ecclesiae
Ovo je moje mjesto… Bijeli oblaci, lagan vjetrić,
Mjesto, koje čuvam modro nebo.
duboko u srcu.
Ispod njegovih temelja diše prošlost, On me sluša, voli i tješi,
Prastara kamenja, preminuli preci, On ne traži ništa zauzvrat…
Snažni zidovi prepuni tajni.
Iznad temelja uzdižu se kuće… Moj spasitelj,
U raspadu, nedavno otkrivene, Moj grad,
i one nanovo sagrađene. Moj dom…Pečuh.
Naokolo rasuti
Stoje preživjeli svjedoci,
Tihi, ponosni i vječni.
U samom njegovom srcu,
Sastaju se svjetovi,
Rađaju se prijateljstva i ljubavi.
Grad u kojem leži
Jedan davno izgubljen dom,
Jedna kuća, nova obitelj.
