Prigodom proštenja 2010. godine na svoje prvotno mjesto, iza glavnoga oltara, vraćena je milosna slika Madone koju mještani i žitelji okolnih sela zovu Racka Madona. Ime je dobila po tome što je do današnjih dana nepoznati slikar Blaženoj Djevici Mariji nacrtao lice hrvatske djevojčice iz toga naselja. Milosna je slika izrađena 1792. godine, što potvrđuje natpis na njoj. Sto šezdeset godina prihvaćala je hodočasnike u kapelici na strmoj dunavskoj obali gdje je prema vlastitoj želji 1871. godine pokopan i barun József Eötvös. Godine 1944. slika je preživjela i veliki prijelaz Dunava, potom je premještena u crkvu Velike Gospe.
Došavši u ove krajeve početkom 17 stoljeća, Hrvati (kojima su vlasti početkom 19. st. nametnuli etnik Rac) u vjeri su živjeli i žive stoljećima. Zajednica tih Hrvata u ovoj maloj hrvatskoj oazi živi stoljećima u Erčinu, Andzabegu i Tukulji, vežu ih brojne stoljetne rodbinske veze, međusobno su se udavali i ženili, slavili i gradili, tugovali, radovali se i tako sve do današnjih dana kada su svjedoci asimilacije koja polako tare tragove njihova stoljetnoga pribivanja u ovim krajevima, Andzabeg i Erčin na jednoj strani, Tukulja preko Dunava na desetak kilometra, skela je uvijek bila ona koja ih je vezivala i danas ih vezuje.
Hodočasnu crkvu Velike Gospe u Erčinu gradio je između 1762. i 1767. grof Péter Szapáry u kasno baroknome stilu u čast Velike Gospe. Crkva je blagoslovljena 1767. godine, a posvetio ju je 29. lipnja prvi stolnobiogradski biskup Ignác Nagy Sellyei. Crkva stoji na visokom brežuljku i obujmljuje Erčin kao majka koja bdije nad svojom djecom. Prekrasna je erčinska crkva. Grof Péter Szapáry sagradio je novu crkvu, a glavni darovatelji gradnje bile su hrvatske obitelji, koje su novcem, radom pomagale gradnju
Još za vrijeme božićnih blagdana 2010. Hrvatska manjinska samouprava grada Erčina pokrenula je akciju za prikupljanje novčanih sredstava za njezinu restauraciju. U roku od pola godine prikupljeno je 500 tisuća forinti od Erčinaca i Tukuljaca te Veleposlanstva Republike Hrvatske u Budimpešti. Na dan proštenja, 2010. godine, na 220. obljetnicu, slika je vraćena na svoje mjesto i ponovno blagoslovljena. Tijekom restauracije otkriveno je ime autora slike: Józsefa Ferenca Falkónera, člana obitelji koja je bila podrijetlom iz Škotske i dala više umjetnika, koji su od ugarskih velikaša dobili mnogo narudžaba za izradbu slika u crkvene svrhe. Erčinsku hrvatsku milosnu sliku naručila je obitelj grofa Szapáryja, veleposjednika u ovome kraju. Posvetio ju je 1818. godine andzabeški župnik i dekan Ivan Marić koji je poslije postao kanonikom u Stolnom Biogradu.
U Erčinu je i ove godine, 15. kolovoza, bio velik blagdan, hrvatsko proštenje koje je okupilo erčinske, andzabeške i tukuljske Hrvate te one iz drugih krajeva. Crkva je bila prepuna, a misu na hrvatskom jeziku služio je župnik iz Sásda Augustin Darnai, koji je već misio erčinskim Hrvatima. Misu je pjevao tukuljski Mješoviti pjevački crkveni zbor. Na misi su pribivali članovi tukuljskoga zbora „Komšija” u narodnoj nošnji, erčinska plesna skupina „Zorica” te pjevački zbor „Jorgovani”, te brojni vjernici. Na završetku mise uza zajedničku molitvu i pjevanje na hrvatskom jeziku, u pratnji hrvatskih barjaka klanjalo se pred milosnom slikom Racke Madone. Nakon toga u domu kulture uslijedilo je hrvatsko proštenje za erčinske vjernike te za goste iz okolnih naselja, na kojemu su nazočili članovi manjinskih samouprava iz Tukulje, Andzabega i Bate. Priredbi je nazočio i voditelj Ureda HDS-a Jozo Solga, koji je pozvao nazočne na registraciju u hrvatski birački popis i odaziv izborima za mjesne i narodnosne samouprave 12. listopada. Nakon pozdravnih riječi predsjednice erčinske Hrvatske samouprave Timee Vicko Szili, slijedio je kratak folklorni program, kušanje domaćih kolača, pića, potom zajedničko pjevanje i plesanje mnogih kola. Svirao je lovranski sastav Selo. I danas, kaže Timea Vicko Szili, voditeljica erčinskog Rackog Kluba i zbora Jorgovan, zaljubljenica prošlosti rackih Hrvata, ima vjenčanja s ružmarinom i kolom, božićna juha pržena na maslacu s ribom, jabukom umočenom u med, orah, bijeli luk i svečani kolač. Ima hrvatskih vjenčanja i mnogo pogreba, nazivaju se još međusobno: bako, diko, čiča, ujna i strina. A kakav je racki Hrvat? Odgovor je: On burno reagira kao svaki južnjak, mijenjaju se kod njega raspoloženja dobre volje i duboke melankolije, ima duboki osjećaj za istinu, želju za pomoći, raden je i dobroga srca. I pod zvonicima svojih crkava klanja se moleći «Zdravo budi, Marijo».
Branka Pavić Blažetin