Andzabeška Hrvatska samouprava
u nezavidnome položaju
Antunovo, Cvjetnica, posveta mladoga žita na Markovo, hrvatska pasija, božićno kolo, betlehemari, obredi kod pokopa... samo nekoliko običaja koji su postupno iščeznuli ili žive u drugom obliku u životu Hrvata Raca grada Andzabega. O tome i o drugim kulturnim vrednotama te subetničke skupine saznala je znatiželjna publika na predstavljanju knjige dr. Józsefa Szilágyia naslova „Podrijetlo odnosno pučki običaji Raca u Erčinu, Andzabegu i Tukulji“, pisane na mađarskome jeziku.
Izdanje je prikazano 28. svibnja u zajedničkoj organizaciji Hrvatske samouprave grada i Gradske knjižnice Zoltána Csuke, u prostoriji narečene knjižnice. Autor Szilágyi, kako i sam naglašava, nije ni etnolog ni jezikoslovac, istraživački je rad započeo jer ga zaokupila prošlost subetničke skupine kojoj i on pripada. Doduše, njegove pojedine tvrdnje nisu uvijek u skladu s činjenicama stručnjaka.
Narečena jedna je od priredaba andzabeške Hrvatske samouprave. S demokratskim promjenama u Mađarskoj, i u Andzabegu je utemeljena Hrvatska samouprava, 2006. godine. Sastav zastupnika mijenjao se prilikom narodnosnih izbora, no ciljevi su ostali i nadalje isti. Očuvanje jezika, njegovanje kulture i običaja tamošnjih Hrvata. Pri djelovanju savjetima su pomogli i izašli ususret članovi erčinske i tukuljske Hrvatske samouprave. Posljednjih je godina članica, potom i predsjednica te samouprave petrovoselkinja Agica Weselović. Kako nam reče, „slučajno” je postala zastupnicom, doznala je za nastup Pinkice u tome gradu, posjetila priredbu, porazgovarala s ljudima i na idućim narodnosnim izborima se kandidirala. Mnogo očekivanja, malo pomoći. Više je puta naišla na zidove, ali se nije predala, nego je uspjela prikupiti i druge zanesenjake. Također joj mnogo pomogla te pomaže i bivša predsjednica Udruge Hrvata grada Budimpešte i njezine okolice Jelica Pašić Drajkó. Andzabeg je od mađarskoga glavnoga grada udaljen tridesetak kilometara. Malo, zar ne? Ipak se ta daljina kadšto čini znatno većom ili nepremostivom, pogotovo kada je riječ o posjećenosti priredaba, bilo to u tome gradu ili Budimpešti. Koji su razlozi? Slaba, uglavnom nepostojeća obostrana komunikacija. Kao što u većini slučajeva u nas, i ovdje samo stariji naraštaj, tu i tamo srednja generacija govori domaće narječje hrvatskoga jezika. U više navrata bilo je pokušaja za tečaj hrvatskoga jezika, ali volja polaznika ubrzo je splasnula. Jesenas će ponovno pokrenuti tečaj. I zbog nepoznavanja jezika teško je doći do informacije o hrvatskoj zajednici u Mađarskoj. Jedan je od dokaza kako bez poznavanja jezika predaka, bez škole u kojoj se predaje hrvatski jezik teško je opstati. Prema podacima popisa pučanstva 2001. pripadnikom hrvatske narodnosti izjasnilo se 27, a 2011. godine 91 osoba. U budimpeštansku školu zadnjih godina djeca se ne upisuju, unatoč promidžbi te škole u tome gradu. Odnošaji Gradske i Hrvatske samouprave dobri su, dvije-tri priredbe zajednički se organiziraju. Tradicionalna i najviše posjećena jest priredba Racko prelo. Tom se prigodom pozovu orkestri iz okolnih naselja, gradova bilo da su oni hrvatski ili srpski izvođači. Na toj priredbi jedan pokraj drugog vijori se hrvatska, srpska i bosanska zastava. Jer kako stanovnici kazuju, oni su Raci, nisu ni Hrvati, ni Srbi, a niti Bošnjaci. Možda sve pomalo. No bude li volje i snage, jesenas će se opet kandidirati zastupnici Hrvatske samouprave. Budućnost je andzabeških Hrvata u njihovim i u rukama pripadnika te subetničke skupine.
Kristina Goher