Dostojna večer slavi
U kazališnoj dvorani Palače Duna 17. prosinca 2016. na proslavu se okupila publika kako bi sa svečarima zajedno slavila obljetnicu. Tko bi pomislio da već 20 godina budimpeštanska Hrvatska izvorna folklorna skupina obogaćuje običajnu baštinu mađarskoga glavnoga grada, hrvatske zajednice u Mađarskoj, a također i matične nam domovine Hrvatske.
Poput pravih domaćina, jubilarci su se već na samom ulazu u kazališnu dvoranu pobrinuli za svoje goste, naime bili su dočekani s vrsnom domaćom rakijom i ukusnim pogačicama, što su ih nudili gimnazijalci budimpeštanske Hrvatske škole Milica Gagović i Franjo Füzesi, odjeveni u bunjevačku narodnu nošnju. Na pozornici je gledatelje, među ostalim prve tajnike Veleposlanstva Republike Hrvatske u Budimpešti Marinu Szikora i Maju Rosenzweig Bajić, predsjednika Hrvatske državne samouprave Ivana Gugana, te predsjednicu Hrvatske samouprave grada Budimpešte Anicu Petreš Németh, pozdravila voditeljica skupine Eva Išpanović. Potom su poput pravih profesionalaca program u daljnjem vodili članovi folklorne skupine Edina Budavari na hrvatskome i Branko Kovač na mađarskome jeziku. Oni su nam osim viđenoga na pozornici, ukratko ispričali povijest doselidbe Hrvata u Budimpeštu, Hrvatske izvorne folklorne skupine te kratkim zgodama i pričama poveli nas u svijet folkloraša iza kulisa. Publika, oko dvjesto i pedeset gledatelja, burnim je pljeskom popratila splet hrvatskih (splitskih, bunjevačkih, šokačkih i pomurskih) plesova, što su članovi skupine izveli u glazbenoj pratnji tukuljskoga sastava Prekovac. Na platnu su se projicirali fotografije i filmski isječci o nastupima, tuzemnim i inozemnim gostovanjima. Budući da je slavlje bilo u vrijeme došašća, pokraj scene postavljen je stol, a na tkanome stolnjaku pleteni kolač, rakija, u jednoj posudi jabuka i grožđe, u drugoj pak posijana pšenica sa svijećom po sredini. Običaje toga razdoblja kod Hrvata Bunjevaca predstavila je Eva Išpanović, o Božiću kod Hrvata Šokaca govorila je Jelica Balatinac, a o postavljenome stolu i o simboličnome značenju pojedinih predmeta na njemu Gita Agić Kovács.
S nastupom u budimpeštanskome sedmom okrugu, u Rekreacijskoj središnjici Almássyjeva trga još davne 1996. godine zapravo započelo je djelovanje Hrvatske izvorne folklorne skupine. Plesači, dijelom djelatnici i roditelji polaznika Hrvatske gimnazije i đačkoga doma te Hrvati u mađarskome glavnom gradu i njegovoj okolici, one su večeri u narodnoj nošnji svoje subetničke skupine izveli splet bunjevačkih plesova, koreografiju Antuna Kričkovića. No mnogi su smatrali da ne bi trebalo zastati kod jednoga nastupa, nego nastaviti s radom. Tako na poticaj Marije Gregeš i Antuna Kričkovića niknula je još jedna skupina čuvara običaja. Moglo bi se reći da je iz jednoga nastupa nastalo dvadesetogodišnje djelovanje s mnoštvom koreografija, smijeha, odricanja i slave. Među utemeljitelje ubrajaju se Marija Velin Gregeš, Josip Romac, Antun Kričković, Marika Silčanov Kričković, Eva Išpanović, Mate Filipović, Marija i Ivica Mareljin, Marija Polgar, Stipan Merković, Antun Hosu, Marija Budavari, Anica Mandić, Martin Išpanović, Katica Benčik, Žuža Molnar, Marija Gorjanac, Katica Šokac i Krunoslav Agatić. Kako je vrijeme prolazilo, tako se mijenjalo i članstvo skupine, koju danas čine: Jelica Balatinac, Henrieta Balaž, Edina Budavari, Marija Majstorović Budavari, Antun Hosu, Eva Išpanović, Teodora Išpanović, Branko Kovač, Gita Agić Kovács, László Kovács, Stipan Merković, Atila Pijuković, Eszter Csonka Takács, Magda Tóth i Ildika Vidak. Koreografi grupe bili su: Antun Kričković, Tibor Sziklai, a posljednjih godina plesove scenski osmišljava Teodora Išpanović. Od 2003. godine redoviti su glazbeni pratitelji skupine članovi tukuljskoga sastava Prekovac, pod vodstvom Stipana Agića. Iza plesača jesu nastupi po Hrvatskoj, Mađarskoj i Makedoniji. Donekle su novo razdoblje u životu svečara zajednički nastupi s hošigovcima, jer su i oni postali dio njihova Vremeplova.
Na svečarskoj večeri, koja je scenski bila odista dobro osmišljena, imali smo dojam kao da smo pri samome početku, tamo u sedmom okrugu... taj mladalački duh, unatoč dobi plesača, zavladao je tijekom cijele večeri. S jedne strane to može zahvaliti plesnim koreografijama – mediteranski ugođaj splitskih plesova, gracioznost bunjevačkih, veselje šokačkih, zaigranost pomurskih plesova – a s druge strane onome što kola po venama, ljubav prema hrvatskim običajima i plesovima izvođača. To se ne može naučiti, čovjek se takav rodi, ovo se donosi iz obiteljske kuće. Vrhunac proslave bila je scena kada se na platnu vrtio snimak Lászlóa Kovácsa o nastupu svečara iz 2002. godine, u Pečvaru (Pécsvárad), koreografija Bunjevački svatovac Antuna Kričkovića, koja im je donijela prvu slavu, zlatnu kvalifikaciju, a ispred platna su svečari plesali dio te koreografije. Tada su prividno na sceni plesali i bivši i sadašnji članovi, odista se zajednički slavilo i to sa svatovcem. Plesom, koji je završetak jednoga razdoblja ljudskoga života, i početak nečega drugoga, obiteljskoga. Jer tijekom toliko godina stvara se zajednica, veća obitelj. Hvala što smo mogli biti pratitelji najvažnijih trenutaka djelovanja budimpeštanske Hrvatske izvorne folklorne skupine, hvala za profesionalnu dvosatnu večer, i neka se obistini želja izrečena kada su se ugasile svijeće na rođendanskoj torti: neka to traje najmanje još dvadeset godina! Čestitamo svečarima!
Kristina Goher