U blagovaonici budimpeštanske Hrvatske škole 18. travnja priređen je Hrvatski dobrotvorni bal, što ga je priredila Hrvatska samouprava VII. okruga. Na balu su pribivali roditelji, bivši učenici škole, pojedini zastupnici hrvatskih samouprava grada Budimpešte, Andzabega i Tukulje, odgojiteljice Đačkoga doma, članovi Udruge hrvatskih umirovljenika u Mađarskoj, te, ne u posljednjem redu, prvi tajnik Veleposlanstva Republike Hrvatske u Budimpešti Berislav Živković, i HOŠIG-ova ravnateljica Ana Gojtan.
Za dobro raspoloženje pobrinuo se tamburaški sastav Podravka, a goste je dočekala i obilna večera. Krilatica večeri mogla bi i biti „Dobro je činiti dobro!“, naime svi su prihodi bala namijenjeni za putovanje stanara doma u Austriju, u tvornicu čokolade. Priredbu je stihovima pjesnika Miše Jelića „Pozdrav ikavici“ otvorila gimnazijalka Mia Barbir, potom je nazočne pozdravila predsjednica Hrvatske samouprave VII. okruga Katica Benčik. Kako za MCC predsjednica samouprave, ujedno i odgajateljica u toj ustanovi Katica Benčik reče, izlet su već lani planirali, ali zbog manjka financijskih sredstava nisu mogli ostvariti. Razmišljajući i razgovarajući o mogućnostima s odgajateljima te sa zastupnicom, također i odgajateljicom doma Anicom Mandić, došli su do zamisli organiziranja dobrotvornoga bala.
Posljednjih godina u budimpeštansku Hrvatsku gimnaziju upisuju se djeca iz mađarskoga glavnog grada, okolnih gradova gdje obitava hrvatska zajednica, te iz Zale, Gradišća i iz Srbije, odnosno Vojvodine. Primjerice, polaznici škole jesu i braća Andrej i Antonio Kiš iz Subotice, njihov je otac Miroslav Kiš također nazočio na priredbi. „Ponosan sam na svoje sinove i jako sam zadovoljan odgojno-obrazovnim radom ove škole. Sama ustanova pa i Budimpešta pružaju takve mogućnosti koje u Subotici oni nisu imali. Što ne bih pomogao djeci, jer dobro činiti je dobro, ali mislim da se dobro s dobrotom vraća“ – reče otac Kiš.
Tijekom večeri prodavala se tombola, većinu su darova kupili organizatori, a bilo je knjiga na hrvatskome jeziku, čokolade, albuma za fotografije, nosača zvuka, vina i pjenušca, te torte. Glavna je nagrada bila tri dana u Miskolcu. Samouprava VII. okruga u tome gradu ima svoje odmaralište, pa se na taj način osigurava smještaj. Te je večeri najsretnije ruke imala voditeljica Đačkoga doma Erika Meggyesi, ali ona se odrekla nagrade. Ali trodnevno odmaranje nije propalo jer je uskočio još jedan dobročinitelj Ante Barišić te za 15 tisuća forinta otkupio nagradu. „Sa svojom sam dragom, koja je bila polaznica te škole, već bio u Miskolctapolci, i bilo je nezaboravno te sada želimo ponoviti“ – reče Ante.
Ni sama ne znam koji je ljepši osjećaj, darovati ili primiti poklon. Ali to zasigurno znam koliko je plemenit osjećaj učiniti nekoga sretnim. Jer nema ljepšega od ljudskog osmijeha, zagrljaja ili poljupca. Pogotovo ako je riječ o našoj djeci. Simboličnim iznosom kupujete ulaznicu na priredbu, donesete dar za tombolu, potom kupite srećku i mnoge ste učinili veselijim. Domalo osamdeset sudionika Hrvatskoga dobrotvornog bala bilo je istomišljenikom te subotnje večeri. Prvi je pokušaj iza nas, dogodine se planira u predvorju škole prirediti bal, kako bi bilo više mjesta i za ples. Šteta što oni koji su znali za priredbu nisu se odazvali, sljedeće se godine možda pruža još jedna prilika i za zagovornike mladih koji su bal propustili. Mogućnost je to da odrasli i na taj način budu uzorom mlađem naraštaju. Neka ne bude isprazna misao ruskoga književnika Tolstoja: „Dobrota odolijeva svemu, a sama je neodoljiva.”
Kristina Goher