Ikar, koji je smjelo poletio. Ali je njegovo bijelo perje ostalo netaknuto, krila mu nisu pržile sunčeve zrake, ni kišne kapi otežavale let. Postoji li kristalno čista riječ za opis duha, stvaralaštvo koreografa Antuna Kričkovića? Jedan senzibilan bunjevački Hrvat, katkad osamljen, neshvaćen, bijesan, željan novoga, skučen u prostoru, osoba koja vječno traži svoju zvijezdu vodilju. Pružio je ruku mnogim koreografima, plesačima u nas, a također i umjetnicima mađarske plesne palete. Pečuški balet, Ansambl Budapest, Državni narodni ansambl, Ansambl „Luč“ postaje su to koje su oblikovale stvaralaštvo koreografa Kričkovića, i kulturno blago mnogih zajednica. Nažalost, umjetnik na večeri nije pribivao.
Pedeset i peta obljetnica Plesnog ansambla „Luč“ proslavila se sredinom prosinca prošle godine. Ulaznice su već bile rasprodane u pretprodaji. Smjela i hrabra suputnica Meštra, Marija Silčanov, nimalo nije imala lak zadatak, ali je odabir i redoslijed plesnih koreografija bio odličan. I tko bi mogao sastaviti bolju večer od Kričkovićeve nekadašnje plesačice, potom desne ruke i umjetničke suradnice? Štoviše, osobe s kojom zajedno diše. Slijed koreografija večeri bil je: „Božji znak“, „Laziko“, „Samoća“, „Kovinska balada“, a drugoga dijela „Carmina Burana“, „Kretski djevojački ples“, „Parisova jabuka“ i „Šokački svatovac“. Uokvirena večer s narodnosnim folklornim motivima. Poseban je kolorit večeri bio nastup tukuljskoga sastava „Kolo“ pod vodstvom Ladislava Halasa, te pomurske pjesme u izvedbi Zorice Jurković. Plesove su izveli bivši i sadašnji plesači „Luči“.
Plesovi su bili izvedeni odista na visokoj razini, publika je imala dojam kako je riječ o osobama koje i danas plešu u nekim ansamblima. Čestitka za odabir i slijed plesova! Da, jer taj brižno sastavljeni mozaik plesnih koreografija odraz je stvaralaštva Antuna Kričkovića, osobe koja je uvijek imala dobre oči za odabir plesača.
No razotkrijemo li koreografije večeri, uvidjet ćemo kako je „Božji znak“ sestra „Esterine molitve“, no ne i „Bludnoga sina“ ili „Judite“. Ove potonje nose u sebi umjetnikovu nesnošljivost, a prethodne su sklad poput Meštrovićevih kipova. Osnovice su biblijski motivi, ali ih je umjetnik posve različito interpretirao. Oblikovanje žene, ženske sudbine poseban su ep umjetnikova stvaralaštva. Bilo da je riječ o ženama grčkih tragedija ili Staroga zavjeta one nose u sebi tugu, nesklad, buntovništvo ili nepokorivost. Koje je sve zapravo Kričkovićevo „žensko lice“.
Skupni ples muškaraca „Laziko“ jedan je od takvih koreografija čiji su pojedini isječci nadomišljeni u drugim plesovima, primjerice kod plesa oko Holoferna u koreografiji „Judite“, pa tako i pojedine scene „Kovinske balade“ – plesna koreografija na pjesmu Jánosa Aranya „Népdal” – jesu prepričane u „Koštani“ ili u koreografiji „Ples oko noževa“.
Ples „Samoća“ jedna je od Kričkovićevih „mega“ koreografija, koja je nastavak priče „Relacija“ ili „Sizifa“. Pojedinci koji su skučeni u prostoru i vremenu, likovi koji su osuđeni ili žigovani. Najveći je osjećajni naboj kod narečenih plesova. Koreograf je neizrecivo volio opisati ljudsku sudbinu, koja nosi u sebi dvije krajnosti: sreću i tugu. Unutar jedne koreografije često je i varirao temu.
„Carmina Burana“ jest koreografija na istoimenu skladbu Carla Orffa, ali je u cijelome Kričkovićevu opusu „osamljena” poput „Parisove jabuke“. Mislim da je riječ o umjetnikovu eksperimentu, koji je vrhunac pronašao u nekim drugim koreografijama. Riječ je o koreografiji na klasičnu glazbu i na temu grčke mitologije. Za ovo potonje dodijeljeno je i priznanje. I bez nakane uvrede, nije riječ o slabim koreografijama, nego o plesovima koji više ne blistaju, progutalo ih je vrijeme. Iz „Carmine Burane” iščeznula je borba pojedinca u društva ili radost proljeću. „Parisova jabuka” postala je puka igra.
Vječno je pitanje u Kričkovića ljubav i zajednica. Kako scenski obraditi ta dva kozmička pitanja. Scenska i osjećajna rješenja pronašao je u obradbi pučkih plesova poput Šokačkoga svatovca, Bunjevačke svadbe, Gradišćanske svadbe ili Dalmatinskoga zaručničkog obreda. Kolo poput simbola zajedništva, u kojem se skupa diše, misli i bok uz bok se pleše. Ljubav u izvornim folklornim obredima.
Večer je završena u nadi kako će se njegovati plesne koreografije Antuna Kričkovića i kako će biti još prigode za zajednički ples bivših i sadašnjih plesača. Publika je viđeno nagradila burnim pljeskom, rođendan je proslavljen i druženje je nastavljeno kod bijeloga stola.
Kristina Goher