Zahvaljujući kaniškoj Hrvatskoj samoupravi i njezinoj predsjednici, odnosno učestaloj pomoći Varaždinske biskupije, u Pomurju je opet održan prekrasan hrvatski regionalni duhovni program prilikom kojeg su vjernici mogli slušati bogoslužje na hrvatskome jeziku, pjevati prekrasne hrvatske duhovne pjesme. Sudjelujući na euharistijskome slavlju, ustanovila sam da se još uvijek osjeća nesigurnost vjernika prilikom molitava, a kod pjevanja crkvenih pjesama tekst se čita s papira. Kada sam upitala jednu tetu kako se osjeća na hrvatskoj misi i susretu crkvenih zborova, rekla mi je sa svojom jednostavnošću i iskrenošću: „Meni se jako vidi hrvatska meša, domaj se vek molim Otecnaš pak Svetomariju, hrvatski mi je lepše moliti. To sam nafčila od stare mame, to je ne moči zabiti. Lepe su mi i popevke, sam ne vidi mi se kaj se šteje, zakaj ne popevlu kaj več znadu.“ Molitva koja se nauči u obitelji na hrvatskome jeziku, to se ne zaboravlja, ali već je prošlo mnogo desetljeća otkada u obitelji mladi naraštaji ne uče molitvu na hrvatskome jeziku, možda ni na mađarskome jeziku, a kamoli duhovne pjesme. U modernijim vremenima i učenje molitve se prepušta crkvenoj ustanovi, kao što se prepušta učenje hrvatskoga jezika odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogi roditelji djece polaznika vjeronauka ne znaju se moliti hrvatski, a ne znaju govoriti ni hrvatski. U obiteljima gdje su još žive bake ili prabake, moli se na hrvatskome jeziku, ali dodir s njima sve je rjeđi, pa u tom pogledu na obitelj se ne može oslanjati. U Pomurju trenutno samo se u Kaniži održavaju hrvatske mise, rekla bih prigodno, jer redovito svaki mjesec ih nema (ono što ima to je zahvaljujući kaniškoj samoupravi). U selima gdje živi veći broj Hrvata, u kojima još žive stariji ljudi, i doma se mole i na hrvatskome jeziku. Njima već nije lako otputovati u grad da sudjeluju na hrvatskome misnom slavlju, uspijevaju ako im dijete može pomoći u prijevozu ili im netko osigura prijevoz. U tim naseljima nakon društvenih promjena izgrađene su i obnovljene prekrasne crkve, za njihovu izgradnju ili obnovu velik su dio dali Hrvati i novčano i fizičkim radom. Prije pet godina hrvatske samouprave potakle su da se postupno uvodi bogoslužje na hrvatskome jeziku u tim mjestima, naime tada je dobivena pomoć od Varaždinske biskupije, koja je osigurala svećenika, pa bi se misa održavala mjesečno jedanput u nekom od hrvatskih naselja. Velik bi bio napredak i glede očuvanja hrvatskoga jezika, mlađi vjernici privikli bi se na hrvatsku molitvu, na hrvatske duhovne pjesme s kojima se uči i jezik. To bi bila još jedna mogućnost uporabe hrvatskoga jezika. Iako je dobivena suglasnost i od mađarskih nadležnih biskupija, do redovitih održavanja hrvatskih misa u hrvatskim naseljima, zbog raznih nesuglasica koje su možda i danas nerazumljive, nije došlo. Da se i narečeni nesporazumi riješe, netko od vjernika na susretu je zamolio sve okupljene da svi u jedan glas pjevaju za pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije.
Bernadeta Blažetin
Zahvaljujući kaniškoj Hrvatskoj samoupravi i njezinoj predsjednici, odnosno učestaloj pomoći Varaždinske biskupije, u Pomurju je opet održan prekrasan hrvatski regionalni duhovni program prilikom kojeg su vjernici mogli slušati bogoslužje na hrvatskome jeziku, pjevati prekrasne hrvatske duhovne pjesme. Sudjelujući na euharistijskome slavlju, ustanovila sam da se još uvijek osjeća nesigurnost vjernika prilikom molitava, a kod pjevanja crkvenih pjesama tekst se čita s papira. Kada sam upitala jednu tetu kako se osjeća na hrvatskoj misi i susretu crkvenih zborova, rekla mi je sa svojom jednostavnošću i iskrenošću: „Meni se jako vidi hrvatska meša, domaj se vek molim Otecnaš pak Svetomariju, hrvatski mi je lepše moliti. To sam nafčila od stare mame, to je ne moči zabiti. Lepe su mi i popevke, sam ne vidi mi se kaj se šteje, zakaj ne popevlu kaj več znadu.“ Molitva koja se nauči u obitelji na hrvatskome jeziku, to se ne zaboravlja, ali već je prošlo mnogo desetljeća otkada u obitelji mladi naraštaji ne uče molitvu na hrvatskome jeziku, možda ni na mađarskome jeziku, a kamoli duhovne pjesme. U modernijim vremenima i učenje molitve se prepušta crkvenoj ustanovi, kao što se prepušta učenje hrvatskoga jezika odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogi roditelji djece polaznika vjeronauka ne znaju se moliti hrvatski, a ne znaju govoriti ni hrvatski. U obiteljima gdje su još žive bake ili prabake, moli se na hrvatskome jeziku, ali dodir s njima sve je rjeđi, pa u tom pogledu na obitelj se ne može oslanjati. U Pomurju trenutno samo se u Kaniži održavaju hrvatske mise, rekla bih prigodno, jer redovito svaki mjesec ih nema (ono što ima to je zahvaljujući kaniškoj samoupravi). U selima gdje živi veći broj Hrvata, u kojima još žive stariji ljudi, i doma se mole i na hrvatskome jeziku. Njima već nije lako otputovati u grad da sudjeluju na hrvatskome misnom slavlju, uspijevaju ako im dijete može pomoći u prijevozu ili im netko osigura prijevoz. U tim naseljima nakon društvenih promjena izgrađene su i obnovljene prekrasne crkve, za njihovu izgradnju ili obnovu velik su dio dali Hrvati i novčano i fizičkim radom. Prije pet godina hrvatske samouprave potakle su da se postupno uvodi bogoslužje na hrvatskome jeziku u tim mjestima, naime tada je dobivena pomoć od Varaždinske biskupije, koja je osigurala svećenika, pa bi se misa održavala mjesečno jedanput u nekom od hrvatskih naselja. Velik bi bio napredak i glede očuvanja hrvatskoga jezika, mlađi vjernici privikli bi se na hrvatsku molitvu, na hrvatske duhovne pjesme s kojima se uči i jezik. To bi bila još jedna mogućnost uporabe hrvatskoga jezika. Iako je dobivena suglasnost i od mađarskih nadležnih biskupija, do redovitih održavanja hrvatskih misa u hrvatskim naseljima, zbog raznih nesuglasica koje su možda i danas nerazumljive, nije došlo. Da se i narečeni nesporazumi riješe, netko od vjernika na susretu je zamolio sve okupljene da svi u jedan glas pjevaju za pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije.
Bernadeta Blažetin
You May Like
