Glasnik.hu

Switch to desktop

Prije 150 godina rođen je Silvije Strahimir Kranjčević

SSKranjcevicSILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo 29. listopada 1908.)

Rođen u Senju, koji bitno obilježava i njegove rane stihove objavljene 1885. godine u zbirci "Bugarkinje". Ta zbirka sasvim je na tragu tradicionalne lirike koju predvode Harambašić i Preradović.

Nakon što nije maturirao, iz Senjskog je sjemeništa poslan u Rim, gdje se trebao studijem pripraviti za svećeništvo. No, nakon osam mjeseci uvidio je da nema poziva na svećeništvo te se vratio u Zagreb upisavši učiteljski tečaj.

Nakon završetka tečaja, kreće u Bosnu, budući da bez mature u Hrvatskoj ne može predavati. Radio je u Mostaru, Livnu i Bjeljini, sve dok se konačno nije skrasio u Sarajevu, gdje je upoznao Elu Kašaj, koju će oženiti na svoj 33. rođendan te s njom imati kćer Višnju.

Odmah nakon vjenčanja predaje u tisak svoju najbolju zbirku pjesama "Izabrane pjesme", a 1902. tiskat će i "Trzaje". Oko 1903. počinje poboljevati, pa zbog kamenaca u mjehuru biva triput operiran. Nakon neuspješna liječenja u Sarajevu, krajem 1906. kreće u Beč. Nakon osam mjeseci teškog bolovanja, vraća se kući gdje ubrzo počinje njegova agonija.

Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Josipa. 
Premda je stvaralaštvo S. S. Kranjčevića vrlo slojevito, mnogi se njegovi analitičari slažu kako se njegov razvojni put shodno objavljenim zbirkama može do stanovita stupnja ipak shematizirati.

Prva njegova zbirka, mladenačke Bugarkinje (1884) u bitnom se naslanja na tradiciju iz koje je Silvije izrastao. Ipak, neosporno je da se već u tim ranim stihovima jasno može nazrijeti ona titanska snaga Silvijeva stiha očitovana u središnjoj zbirci Izabrane pjesme (1898). 

Ta je zbirka sasvim sigurno najjači argument Silvijeve pjesničke snage i prodornosti, stihovi u kojima je on, nakon prve zbirke, dorastao do sebe sama.

Simbolični naslov treće zbirke Trzaji (1902) govori da on u tim stihovima nema više nutarnje titanske snage, i da je zapravo na zalazu. Premda je do njegove smrti od tada preostalo još šest godina, bila je to posljednja zbirka što ju je objavio za života.

Posljednja zbirka nazvana jednostavno Pjesme (1909) izišla je nakon njegove smrti. 

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

© 2014. Croatica Kulturális, Információs és Kiadói Nonprofit Kft.

Top Desktop version